Da su mama Kwedi ili stric Ibanez u nedjelju bili na Šubićevcu, mogli su biti u realnoj opasnosti da dobiju "po glavi". Ako se nisu spremili na situaciju u kojoj će tribina s navijačima obojanim u narančasto navijati za igrače u plavim dresovima, a tribina navijača obojanih u plavo navijati za igrače u narančastim dresovima, "slučajnim prolaznicima" Hrvatska nogometna liga mogla se učiniti kao iznenađujuće tolerantna i simpatična.

Zamislite, domaći navijači navijaju za goste, gostujući navijači za domaćine. Toga valjda nema ni u socijalno osjetljivoj Švedskoj. A onda su počeli padati golovi. Zabije plavi - vesele se narančasti. Zabije narančasti - vesele se plavi. I onda su naši navijači netolerantni? Trebalo je dovesti delegaciju Europske unije na Šubićevac, drugačije bi nas gledali. To je bila Europa.

Ni danas mi nije jasno zbog čega Šibenik kod kuće igra u plavim dresovima kad su im boje kluba, grada, županije, navijača i ostalih gradskih klubova - narančasto-crne. Jedinstvene i prepoznatljive. Isto kao što mi nije jasno zašto primjerice jedan dobro organizirani Slaven Belupo ne odabere za svoj klupski identitet neku drugu boju osim tako dosadne plavo-bijele kombinacije u kojoj igraju svi naši prvoligaši osim Intera i odnedavno Zagreba.

Često ćemo reći kako u našoj ligi i nije sve crno. A možda bi bilo prikladnije reći kako nije sve plavo-bijelo. Klubovi su godinama zapuštali svoja igrališta, a jednako tako i svoj vizualni identitet. Ako ćemo možda i istrpjeti činjenicu da naša tri-četiri najveća kluba imaju praktično jednak plavo-bijeli identitet (samo Hajduk osim bijele i plave koristi još i crvenu boju), što je s onim "manjim" klubovima i sredinama? Zar njima nije stalo do toga da budu jedinstveni? Prepoznatljivi? Gdje je mašta, gdje su okomite ili paralelne pruge, gdje su dvobojne kombinacije? Zar je moguće da je samo NK Zagrebu dosadilo igrati "bijeli protiv plavih" pa su (pametno) odlučili plavu boju zamijeniti crvenom?