Da su mama Kwedi ili stric Ibanez u nedjelju bili na
Šubićevcu, mogli su biti u realnoj opasnosti da dobiju "po glavi". Ako
se nisu spremili na situaciju u kojoj će tribina s navijačima obojanim
u narančasto navijati za igrače u plavim dresovima, a tribina navijača
obojanih u plavo navijati za igrače u narančastim dresovima, "slučajnim
prolaznicima" Hrvatska nogometna liga mogla se učiniti kao iznenađujuće
tolerantna i simpatična.
Zamislite, domaći navijači navijaju za goste, gostujući
navijači za domaćine. Toga valjda nema ni u socijalno osjetljivoj
Švedskoj. A onda su počeli padati golovi. Zabije plavi - vesele se
narančasti. Zabije narančasti - vesele se plavi. I onda su naši
navijači netolerantni? Trebalo je dovesti delegaciju Europske unije na
Šubićevac, drugačije bi nas gledali. To je bila Europa.
Ni danas mi nije jasno zbog čega Šibenik kod kuće igra u plavim
dresovima kad su im boje kluba, grada, županije, navijača i ostalih
gradskih klubova - narančasto-crne. Jedinstvene i prepoznatljive. Isto
kao što mi nije jasno zašto primjerice jedan dobro organizirani Slaven
Belupo ne odabere za svoj klupski identitet neku drugu boju osim tako
dosadne plavo-bijele kombinacije u kojoj igraju svi naši prvoligaši
osim Intera i odnedavno Zagreba.
Često ćemo reći kako u našoj ligi i nije sve crno. A možda bi
bilo prikladnije reći kako nije sve plavo-bijelo. Klubovi su godinama
zapuštali svoja igrališta, a jednako tako i svoj vizualni identitet.
Ako ćemo možda i istrpjeti činjenicu da naša tri-četiri najveća kluba
imaju praktično jednak plavo-bijeli identitet (samo Hajduk osim bijele
i plave koristi još i crvenu boju), što je s onim "manjim" klubovima i
sredinama? Zar njima nije stalo do toga da budu jedinstveni?
Prepoznatljivi? Gdje je mašta, gdje su okomite ili paralelne pruge,
gdje su dvobojne kombinacije? Zar je moguće da je samo NK Zagrebu
dosadilo igrati "bijeli protiv plavih" pa su (pametno) odlučili plavu
boju zamijeniti crvenom?
http://www.sportnet.hr/Vijest.aspx?ID=366965