Kriv je model- A.Holiga (Telesport)
Kad se nogometni klubovi nađu u krizi — bilo rezultatskoj, bilo upravljačkoj, bilo financijskoj ili kakvoj četvrtoj — onda se u medijima i javnosti analizira tko je za nju najviše kriv. Jesu li to igrači i momčad kolektivno, je li to trener ili je možda kompletna sportska politika, je li to klupski predsjednik ili netko drugi na najvišim razinama odlučivanja? Možda su krivi navijači, možda suci, možda nogometni savez, a možda je u pitanju kakva zavjera ili kletva?
Kad je u krizi Hrvatski nogometni klub Hajduk, onda je za mnoge taj put zaključivanja sasvim jednostavan i pravocrtan, a sve drugo je sasvim sporedno. Kad god se Hajduk nađe u problemima — rezultatskim, upravljačkim, financijskim ili kakvim četvrtim — jasno je kao dan što je u pitanju i zašto mu se to događa.
Kriv je Model.
Taj magični pojam odgovor je na sve. Novinari, medijske posvuduše, klupske legende i ‘legende’, komentatori opće prakse, obični navijači i agitatori na društvenim mrežama… Najveći dio njih će se poput revolveraša instinktivno mašiti za uvijek spremno najjače oružje koje imaju na raspolaganju i potegnuti: Bam! Model! Bam!
Radi se o svojevrsnom logičkom prečacu koji onome koji se njime koristi omogućuje da ostavi dojam upućenosti i promišljenosti, a bez da mora razložiti zašto tako misli i što upućuje na takav zaključak. Jer taj je prečac prijeđen i povučen tisućama puta; na njega se pozivaju mnoga javnosti poznata i priznata imena; on zvuči legitimno, pa čak i gordo; on zvuči kao truizam, očigledna istina. Jednom naučen, poslužit će u svakoj prilici jer njime je lako baratati i blefirati da nešto znate o temi. Da postoji knjiga Hajduk For Dummies, u njoj bi rečenica o tome kako je kriv model sigurno bila višestruko ponavljana.
Takav logički prečac, međutim, i jest “for dummies”. Reći da je “kriv model” praktički je isto kao i za stanje u državi kriviti demokraciju. Da, narod kontinuirano izabire korumpiranu i nesposobnu vlast i demokracija u tom smislu jest “kriva”; ali znači li to da onda treba ukinuti pravo glasa i uvesti tiraniju, dati državu nekome na upravljanje, prodati je Elonu Musku ili katarskom šeiku? Doduše, Hrvati su uvijek, od Franje Josipa do Josipa i Franje, voljeli da netko drugi odlučuje za njih, pa bi jednom dijelu njih i ta misao mogla zvučati primamljivo, ali — i ne znam kako bih to drugačije rekao — nismo se za to borili, zar ne?
Vratimo li se Hajdukovu magičnom Modelu, primijetit ćemo još jednu stvar. Iako većina onih koji pucaju iz tog oružja pritom ne nudi nikakve moguće alternative, još zanimljivije je rezoniranje onih koji to ipak pokušavaju napraviti. S vremenom su se u takvim promišljanjima iskristalizirale dvije faze koje klub treba proći da bi bio ‘spašen’.
Po ćakulama koje već neko vrijeme guraju iskusni novinarski bardovi i njihova sljedba, klub bi najprije trebalo maknuti od udruge Naš Hajduk, što bi trebao napraviti Grad Split kao Hajdukov većinski vlasnik, koji bi zatim postavio neku vrstu prinudnog upravitelja. Vratiti ga, dakle, pod okrilje politike.
Mislili biste da barem recentna prošlost nudi dovoljno pokazatelja kako to nije dobro rješenje — jer baš su od Grada postavljeni upravitelji, politika i politikanstvo, gotovo potpuno upropastili klub, a onda potpuno digli ruke od njega. Nakon što su ga spasili navijači organiziravši se u udrugu Naš Hajduk, nakon što je klub tijekom dugog i teškog razdoblja stabiliziran i sad kad ima najviše članova ikad, najviše gledatelja ikad i najviši proračun ikad — e, sad bi trebalo obrnuti taj proces i vratiti ga onamo gdje je prije svega toga bio.
A bio je u beznadnim dugovima i na rubu gašenja, nemoćan da se nosi i s vlastitim problemima, a kamoli s kancerogenim širenjem utjecaja kojim se istodobno bavio njegov rival, djelujući poput klasične kriminalne organizacije, postavljajući ‘infrastrukturu’ koja mu je omogućila višegodišnju dominaciju i na čijim temeljima i danas hrvatski nogomet dobrim dijelom funkcionira. I u svjetlu koje je Hajdukov Model shvaćen kao prijetnja, godinama ismijavana i demonizirana.
Nakon što bi klub, dakle, bio vraćen politici, idući bi korak bio ono što zazivaju mnogi, a za primjer možemo uzeti nedavni istup Ivana Buljana, Hajdukove igračke legende i nekadašnjeg sportskog direktora, koji je za Slobodnu Dalmaciju rekao: “Jedino rješenje je da dođe jedan gazda, izvadi lovu i da klub krene prema gore.”
To je mokri san najvećeg dijela hajdukovaca koji se protive Modelu. Oni žude za Jednim Gazdom, figurom koji će vladati poput prosvijećenog apsolutista, odlučivati o svemu i naređivati svima drugima što da rade, ne shvaćajući da suština pitanja nije u vlasničkim, nego u upravljačkim odnosima. Oni bi, ukratko, da im netko “izvadi lovu” umjesto da je probaju sami zaraditi; oni bi da umjesto njih odlučuje i vodi netko drugi jer u dubini duše znaju da su nesposobni odlučivati i voditi sami, ili uopće utjecati na to. Neki od njih su to, uostalom, i dokazali svojim angažmanima u klubu.
U tom ‘Hajduk For Dummies’ univerzumu Jedan Gazda je shvaćen kao garancija uspjeha. Kao da ne postoji na tisuće klubova po svijetu u kojima se to nije pokazalo tako i koje su baš gazde upropastili. Kao da i u svom okruženju nemaju primjere privatiziranih klubova koji imaju i veće probleme od Hajduka, pa se njihov ‘model’ ne preispituje. Kao da nemaju i primjer GNK Dinama, kluba koji nije privatiziran i nema Jednog Gazdu, pa se ni njegov ‘model’ zadnjih godina nije preispitivao na isti način kao Hajdukov, a ne preispituje se ni sad. Kao da Hajdukova aktualna vlasnička struktura nije rezultat baš toga što nitko nije htio kupiti klub — osim, kasnije, Welcome Mr Glovera, sjetimo se — pa je većinski udio ostao Gradu.
Ironija u cijeloj priči je, naravno, to što upravo udruga Naš Hajduk, odnosno članovi i navijači, sve ove godine ‘vade lovu’ s kojim je klub došao na razinu na kojoj je sad.
I da, Model jest kriv.
Kriv je zato što ljudi koje biramo već godinama ne uspijevaju uspostaviti suvislu sportsku strategiju i napraviti pravi rezultatski iskorak. Model je kriv kako za sve pozitivno što se klubom zadnjih godina dogodilo, tako i za sve negativno. Ali znate što? Taj Model nije Sveto pismo, on se može, hm, modelirati i remodelirati, a praksa je pokazala da je krajnje vrijeme za to. Svaki upravljački model, uostalom, počiva na ljudima, a glavna prednost ovoga — i bilo kojeg demokratskog — je ta što se i ljudi koji ga provode, a i on sam, može mijenjati voljom naroda, a ne jedino samovoljom vladara.
samo prinosin tekst
Skužajte! Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum! prinesi tekst, ne daji bagri klikove!!! Lile > ip4. Šta niste zabili 3 komada? Niman straja od sumrežne pogibelji, samo od prezira boljih od mene koji će me nadživit!
