I ne treba samo pratiti Ivana Bošnjaka u Genku, ili Vedrana Ješu u Thunu, već poznate face naše nogometne scene... Treba pratiti i igrače koji iz 3. lige pređu u "tamo neki" Gornik Zabrze...
Evo, u Poljskoj su Kćira i Golem, bivši igrači Hrvatskog Dragovoljca...
Svi bismo sada htjeli Ivicu Križanca, tog famoznog dečka, kojeg je Zenit platio oko milijun eura... Dečka, koji nije bio dobar u Hrvatskoj, pa onda preko poljskih prvoligaša, došao do titule najboljeg braniča, stranca, stranog sportaša u tako velikoj, i nogometno respektabilnoj zemlji?!?
Možda baš Toni Golem bude naš novi Ivica Križanac...
Ili ovaj mali Lovre Vulin... Hajduk ga odbaci, dečko ode u Standard, koji, uzgred budi rečeno, dovodi igrače iz Juventusa i klubova koji bi se maksimirskim ili riječkim čelnicima samo slatko nasmijali kad bi tražili njihovog 38. igrača po značaju, kvaliteti... Mladić ode u taj belgijski klub, u kojem se radi po europskim standardima, i za koji ja tvrdim, da će u roku sljedećeih pet godina, biti pravo osvježenje na euro-sceni, i tamo sa, nepunih 19 godina, izbori mjesto u prvih 11 u nekoliko utakmica, usput zabije gol, mada je došao u zimskom prijelaznom roku, tek kao prinova, nikako kao pojačanje...
U Bordeauxu smo imali Filipa Marčića, koji sigurno ima kvalitetu, ali u jadnom Hajduku (neka se nitko ne uvrijedi, jadnom samo prošle sezone) nije to dolazilo do izražaja, kao ni kod ostalih Splićana... Dečko je tamo bio 5-6 godina, nitko da bi ga zvao na pripreme U-18, U-19, itd., nego ga se zove tek kad je došao u Hajduk, u našu jadnu ligu, a opet tako bogatu potencijalom, mada mi to ne želimo vidjeti, jer nam je draže buljiti u Fabregase, Torrese i ostale... Imamo i mi svoje Fabregase i Torrese, ali kad ih već izgubimo, što nije takva tragedija, jer dečki misle na egzistenciju, onda ih ne pratimo, što je pogubno?! E, znači, Marčić je priliku biti u mladok repki dobio blijedim igrama u blijedom Hajduku u našoj blijedoj ligi, mada sam siguran da je u juniorskoj ili rezervnoj momčadi Bordeauxa igrao jače, ili u najmanju ruku, jednake utakmice...
Dakle, pratiti, pratiti i pratiti... I Ivana Božića, i Tonija Golema, i Peru Perića i Juru Jurića...
Ili, opet želimo da igrača i ljudsku veličinu kao što je Pršo otkrijemo tek u 29. godini, pa se toliko vežemo za njega, da tri godine kasnije, doslovno plačemo jer vjerojatno više neće igrati za našu Hrvatsku...