Dečki Vama koji se ne možete lako pomiriti s tom lakrdijom od igre maloga i neumorni ste ponovno i ponovno kritizirati i maloga i sve koji su za to krivi, ja Vam se divim. Divim se i tim malobrojnim koji uporno bez pravih argumenata brane malog, odnosno predlažu čekati i čekati da mali proigra. Dokle čekati? Evo prošla su dva mjeseca i još čekamo. Ako ne protrči protiv Bugarske nema se više što čekati. A teško da će se i do Bugara nešto izmjeniti. Ja sam više izgubio svaku volju bavit se ovim problemom. Tu i tamo kad mali, njegov otac ili neki zagovornik malog izbaci neki gaf, mogu se javiti s rečenicom dvije kritike. Ja sam se pomirio s tome da nam repka igra s igračem manje i da drugi trče za malog i to kod mene ide vjerojatno do prvog poraza kad ću ponovno prolupat.

Isto mi se dogodilo i s košarkaškom reprezentacijom gdje je također jedan tatin sin (Novosel)koji po nikakvim kriterijima nebi tamo trebao biti. Tu ima još i igrača koji u prošloj sezoni nisu ni igrali u pravoj ligi, pravu košarku Rudež). Pozivani su i oni (Omerhodžić) koji u sezoni nisu odigrali ni sat vremena ukupno u svim utakmicama kluba (a klub je ukupno odigrao više od 60 utakmica).

A što tek reći o vaterpolo reprezentaciji, koju je vodio čovjek koji kao trener ništa veliko nije osvojio. Stavio je iz svog kluba (Primorja) skoro jednako igrača (koji također nikad ništa veliko nisu osvojili) kao i iz prvaka države (Juga), a taj njegov klub je u protekloj sezoni izgubio od prvaka države sve utakmice doma i vanka. Ukupno je bilo 8:0 za Juga. I sad nam je taj izbornik i ti igrači iz njegovog kluba trebao donijeti medalju na Olimpijadi, u kojoj je trebao participirati i jedan 40-to godišnjak kao jedan od glavnih igrača (Šimenc).

Moram reći da ti gafovi današnjih izbornika u nogometu, košarci i vaterpolu i nisu neke novosti. Uvijek je je bilo nekih izbornika čije odluke nikome nisu bile razumljive.

Kad smo na nogometu sjetimo se samo Barića i njegove repke s 5 stopera istovremeno na terenu.

U prošlosti kod reprezentacije bivše države, također su se događale takve stvari koje nikakve veze sa
zdravim razumom nisu imale. Spoomenut ću dva slučaja.

Veliki igrač i trener Rajko Mitić je jednu utakmicu reprezentacije započeo s bekom Hajduka Boškovićema na centarforu. Smatrao je da će on onako jak i visok zabijati golove iako je čovjek cijelu karijeru igrao u obrani. Istovremeno je na raspolaganju imao plejadu od 10-tak vrsnih centarfora, od Zambate, Nadoveze, Bukala i dr. Ali ne, Mitićev pravi izbor bio Bošković.

Dalje, iz ere velikog Miljana Miljanića pamtimo kako je u reprezentaciji stalna rezerva bio sjajni vezis Jurica Jerković (čovjek koji je na oproštaju Pelea na Marakani u Riu postigao sjajni, rijetko viđen gol), dok je standardan bio Jovan Aćimović - dva balvana koja hodaju po terenu, teško pokretan i teži od današnjeg Nika Kranjčara 10-15 kila (a manji od njega). Taj se Aćimović nigdje vani nije uspio ozbiljno prodat, a Jerković je krajem sedamdesetih potpisao u Švicarskoj za milijun dolara, vjerojatno najbogatiji ugovor u to vrijeme od igrača iz bivše države.

Eto, zato se ja ne mogu više puno čudit svim tim ludostima i izgubim volju tim se puno bavit.

ne zaboravimo utakmicu u Ukrajini koju je Ćiro (u kojeg se svi kunemo) igra sa 6 stopera, nije ni on bija cijepljen od ovih egzibicija, jedna ali vrijedna!
i veliku pobjedu Tomislava Ivića u Italiji, isto sa 5-6 stopera
nije baš tema

Kod Ivića i Ćire to je bilo vrlo, vrlo rijetko i uglavnom zbog petrebe za određenim rezultatom u nekoj utakmici kvalifikacija. Ali za Barića se može slobodno kazati da je to u kontinuitetu radio.

A ovo što kažete za Ivića i utakmicu s Italijom, ako se ne varam nije bilo toliko stopera. Mislim da smo imali dva bočna (na desnoj strani čak i ofanzivnog više nego defanzivnog) i tri stopera. Možda je bio i četvrti stoper. Ne sjećam se sastava.

desno je igra Brajković

A meni se čini da je igrao Janković. Onaj iz Hajduka, ali u to vrijeme je igrao vani.

e, pa nije!