- Svi smo razočarani neodlaskom u Južnu Afriku, i publika i mi smo se
osjećali kao da nas je netko udario maljem po glavi. No, taj
rezultatski post, koji se može dogoditi svakoj momčadi, nadam se,
pripada prošlosti, mislim da smo posljednjim utakmicama vratili vjeru.
Ili smo barem na najboljem putu. I nama, ma kako smo dobro situirani i
dobro se prodali, makar igramo u najvećim klubovima i najboljim ligama,
nama je, ipak, najvažnija nacionalna momčad. I kada netko dirne u te
emocije, a mediji to povremeno čine, slikajući nas kao bezosjećajne
milijunaše, onda se mi povlačimo u sebe - objašnjava Niko.
- Ali, uvjeravam vas, bez obzira na milijunske gaže, najljepše je
doći kući, na pripreme reprezentacije i igrati nešto s čime se jedino
možeš poistovjetiti. Igramo za ono za što su se naši roditelji i
prijatelji borili…
Reprezentacija je osjetljivija tema od Tottenhama, i tu je najlakše
otkriti Nikinu slabu točku. Ako mu nešto daje nadu, onda je to
reprezentacija. I nešto što će se možda dogoditi jednoga dana na
svjetskom prvenstvu 2014. godine u Brazilu. Tata i sin opet u istoj
“kočiji”?
kakav kralj