ovo sam i ja primijetio, Niko je promijenio frizuru, kamerman jednostavno nije mogao odoljeti da ne izmami ženama koji vrisak na gotovo novopečenog tatu.

pozitivno je bilo to što se Niko otrgnuo kontroli pijanom crvenonosom i crvenokosom harryju, opet je kružio terenom i nudio se stalno za prihvat lopte, tražio ju, baš kao u repki, bio je glavni igrač kad je ušao. šteta što je dobio samo 10 minuta u utakmici u kojoj je tottenhamova ambicija tih zadnjih 10 minuta bila samo loptu zadržati na svojoj polovici i potrošiti vrijeme beskrajno se i besciljno dodavajući.

imao sam osjećaj da kada bi imao još 10-15 minuta igre, Niko bi im ga uvaljao i asistirao za još jednog.

inače, ne sjećam se da sam ikad vidio igrača s čijim se nogometnim odlukama u potpunosti slažem. što to znači?

može Niko pogriješiti da mu npr ne prođe neki dribling ili da krivo doda loptu ili da mu šut ode tamo gdje nije htio, ali uvijek otkad sam ga pratio, odabrao je pravu stvar koju treba napraviti u datom trenutku.

pravovremeno puca, pravovremeno doda, kada nema komu ide dribling, kada je okružen više igrača ide tunel ili sombrero na brzaka, kada je druga strana otvorena, šalje se precizna laserski navođena duga lopta, sve i jedna odluka koja ocrtava nogomet kakav bi on u stvari trebao biti: jednostavan, brz, odlično tajmiran.

može messi biti pet puta bolji dribler, može cronaldo biti pet puta bolji šuter, ali niti jedan nogometaš me nije kao Niko ostavio bez riječi kad je riječ o odabiru što napraviti u datom trenutku na terenu.

kod sve i jednog igrača imam one opaske
"Ma pucaj ju majmune", "Šutaj kretenu",
ili
"Desna ti je strana prazna!!!"

"Dodaj idiote, šta ne vidiš slobodnog igrača sebično kopile?!"
i slične dernjave na tv ili na stadionu.

Messi te iznenadi kad prođe kroz trojicu što se činilo nemogućim, ali Messi nije odabrao najjednostavnije=najbolje=najnogometnije rješenje, odabrao je komplicirano i teško ostvarivo rješenje i usporio igru, premda je možda i zabio gol kroz takav dribling.

Ali za mene to nije duh nogometa, je atraktivno, je ono što ga čini najboljim, ali nije u duhu igre koja bi trebala biti jednostavna.
Isto vrijedi i za kristinkina bezbrojna bicikliranja, pedaliranja i promjene smjerova, kolko god on to dobro izvodio, barem 1000 puta je imao bolje rješenje od tog svog forsiranja tog što mu ide.

Niko nije takav, nikad ne forsira, nikad ne komplicira, baš naprotiv, UVIJEK odabere pravo rješenje da mu možeš samo skinut kapu i zapljeskat, ako ništa ono na odličnoj ideji i viziji igre.