naravno da će biti moj osvrt, podrazumijeva se...
u četvrtak sam još uvijek bio previše vruć da bi što napisao, a jučer jednostavno nisam stigao...
ali zato evo danas prilike...
strašno sam razočaran, ljut, tužan...
masu emocija vrtim po glavi, kao i velika većina od ostalih 300 ljudi koji su došli radnim danom, pogledat utakmicu, koja je trebala biti rutinska...
bila je sve, samo ne to...
uvijek kažem da protivnika ne treba podcjenjivati, ali ni sebe precjenjivati, u određenim situacijama...
jedan Dinamo i Bjelica, u 1. kolu prvenstva, odlučili su odmarat igrače i izvest B tim, pa su odigrali 1-1 s Rudešom...
pa ako to nije uspjelo jednom Dinamu, koji je i s rezervama bar dvije klase bolji od Rudeša, neshvatljiv je rizik u koji smo mi ušli, odmarajući čak sedam igrača iz susreta s Varaždinom...
s tim, da nam je došao suparnik, s kojim smo do jučer igrali ligu, i koji nikad nije došao u BB spuštenog garda...
dapače, i kad smo bili 20 bodova ispred njih, uvijek nam je lakše bilo igrat s njima u Vukovaru, nego na domaćem terenu...
kad tome dodaš da sad u sastavu imaju nekoliko naših bivših igrača (u srijedu ih je bila trojica na travnjaku), koji uvijek imaju motiv više za dokazivanje, i od kojih su sva trojica odigrali odlično, mogu zaključiti da smo ispali prenaivni...
ili presigurni u sebe...u svakom slučaju, obilo nam se o glavu...
prvo poluvrijeme katastrofa...rezerve umjesto da grizu, očekuju laganu pobjedu i ne trgaju se previše...
Vukovar zapucava više šansi u prvih 45 minuta, nego što je Varaždin imao u 90...
imao je i BSK dvije grede Popovića, koji je jedini pokušavao nešto prema naprijed...
u drugom dijelu, vidjevši da se stvari kompliciraju, ulaze Horvat, Krajček i Kovačić, ali već si izgubio 45 minuta, ekipa ti je postala umornija i nervoznija, a suparnik se dodatno ohrabrio...
BSK je tu stisnuo, Vukovar se branio, a mi promašivali...
dolaze produžeci, i 110. minuta, te penal za nas (čist ko suza)...ovaj put ga puca Popović, i drma po treći put na utakmici okvir gola, tj. ovaj put pogađa stativu...
ne znam što bi rekao, osim da u dvije tekme zaredom, u finišu istih, promašujemo dva penala, i na kraju gubimo...
na red stižu i penali, gosti promašiju jedan, mi dva, i adio mare...
strašno razočaranje...odmarali smo gotovo cijeli prvi tim za Dinamo, a onda spušili Kup i utakmicu, gdje si tog istog Vukovara morao (i mogao) rutinski dobiti da si istrčao s onim najboljima...
na kraju, nisi ni odmorio te prvotimce kako si planirao, jer si ih trojicu ubacio na poluvremenu, pa su i oni odigrali nekih 75-80 minuta...
još kad vidim da nam se otvarao ždrijeb, i da bi sljedeće kolo dočekali raspalog trećeligaša Zagreb, tek onda me zaboli želudac...
no, što je tu je...sažetak stavljam odmah ispod...