Dobar dan i dobro došli u "Stručni kutak"

                                                             svakog četvrtka novi "Stručni kutak"

                          Ova moja kolumna zamišljena je kao tekst koji bi trebao pomoći svima onima koje to zanima, u razumijevanju i pojašnjenju naših razmišljanja, problema i nedoumica sa kojima se svaki stručni stožer nogometne ekipe susreće u trenicima kada treba donijeti neku odluku koja na neki način direktno ili indirektno utječe na konačni rezultat ekipe. Uvijek je bilo i biti će onih koji svaku takvu odluku mogu smatrati ili ispravnom ili neispravnom, posebice što se tiče sastava ekipe jer na teren može istrčati samo jedanaest igrača, i tu nikada neće biti punog konsenzusa gledatelja i nas koji o tome odlučujemo. Nadalje, oni bolje upućeni uvijek imaju i svoje teorije koga je i kada trebalo mijenjati, kakvu je formaciju i taktiku trebalo odabrati, i zaista je nemoguće uvijek biti u pravu i zadovoljiti sve one koji Dinamo vole i žive sa njim. U svojem sam se radu kao trener, a takvog je stava, vjerujte mi, i Branko Ivanković, u donošenju konačnih odluka uvijek pokušao ponašati krajnje racionalno sa puno premišljanja o tome što je dobro a što ne za svaki pojedini trening a kamoli za svaku utakmicu. Dakako, nogomet je uvijek nepredvidljiv i zato ga svi volimo, pa vrlo često ono što pokušamo na terenu ostvariti ne uspijeva ili se jave neki neočekivani problemi što nas onemogućava da ostvarimo planirano. Tako, u konačnici, o uspješnosti nekog trenera govore isključivo njegovi ostvareni rezultati. Pravilnost i opravdanost pojedinačnih poteza i odluka nikada se ne mogu trajno i objektivno ocjeniti jer se nikada i neće moći provjeriti da li bi, uz neku drugu odluku, zaista bilo bolje ili bi ona donijela još lošiji rasplet onoga što se događalo na terenu. A vrlo često se upravo na taj način daju ishitrene ocjene o trenerima ili igračima, donose se površne i paušalne ocjene, sve se to kroz medije servira javnosti i programirano stvara opće mišljenje ne bi li se negativno utjecalo na atmosferu i izazvalo probleme a sve to iz tko zna kakvih pobuda.

                             Zašto to pišem?

                             U ovom smo proteklom periodu od posljednja dva mjeseca u kojem nisam pisao kolumnu svi mi u dinamovom stožeru proživjeli toliko toga da bi se o svemu tome mogla napisati i jedna mala knjiga. Pripreme smo morali prilagođavati potrebama reprezentativaca a i naknadno ih usklađivati ih sa zabranama koje su nam priuštili neodgovorni navijači u Austriji. Popis igrača u svlačionici mijenjao se skoro svakodnevno, uzrokovan nedolaskom igrača koji su bili najavljeni i naknadnom prodajom nekih na koje smo računali da će ostati u ovom prvenstvu i kvalifikacijama za Ligu prvaka. Da ne pričamo o nepovjerenju, napadima i ismijavanju nekih pisanih medija, posebno u trenutku srazu sa vrlo neugodnim Azerbedjancima. Vjerujte, nije bilo lako plivati u svemu tome i istovremeno pripremati igrače i stvarati igru koja će donijeti toliko željeni i unaprijed najavljivani rezultat.

                            A sad, kada smo uspijeli dogurati do «pravih» europskih utakmica nakon izbacivanja Kazara i dvije sigurne pobjede nad prvakom Slovenije, kada smo u prvenstvo ušli na «proljetni način» sa tri lijepe i rezultatski impresivne pobjede, možemo reći da smo, unatoč tome što se sa time neki neće složiti, izuzetno ponosni na sve ono što smo odradili u ova dva protekla mjeseca.

                             Dinamo je još uvijek «in» u Europi, Dinamo igra, Dinamo pobjeđuje. I iako to sada to nitko neće priznati, jednoga će se dana svi ovi naši rezultati i postignuti rekordi morati spominjati s pridjevom «odličan». Ma koliko to sada teško bilo priznati svima onima koji su još uvijek uvjereni da se u ovih proteklih desetak mjeseci moglo i moralo bolje.

                             Ne pišem to zato jer bi htio da ovu današnju ekipu Dinama kao i nas u stožeru svi oni koji prate i vole klub više cijene ili da nas recimo, malo za promjenu i pohvale u novinama. Zaista ne, pišem to samo zato što se veselim budućnosti i vremenu kada ću se ovoga svojega perioda provedenog u našem najboljem klubu moći sjećati s ponosom. I sa osjećajem da smo svoj dio posla odradili na pravi način. To, tu lijepu spoznaju, ni meni niti bilo kome iz današnje ekipe više nitko nikada neće moći oduzeti.

                             Ne bih htio da se ova moja prva kolumna u sezoni 2007/2008 netočno shvati kao samodopadna oda sposobnosti ove generacije igrača i nas iz stručnog stožera. Ja samo sebi uzimam pravo da nakon uzvrata sa Domžalama, u trenutku očekivanja velikih utakmica sa njemačkim Werderom iz Bremena, samo na kratko izrazim svoju osobnu sreću i zadovoljstvo. Nažalost, naš je klub toliko često na vjetrometini negativnih i neopravdano kritičnih natpisa da smo se svi mi u tom klubu jednostavno zaboravili veseliti dobrom rezultatu. I mislim da neznamo na pravi način uživati u ovim lijepim satima koje danas zajedno sa našim navijačima svakodnevno proživljavamo. A to traje, traje ... za mnoge i predugo.

                              Dajte, ljudi, opustimo se malo i uživajmo u ovoj mladosti koja je u stanju cijeli grad Zagreb povremeno obojati u plavo. A uskoro dolazi i Werder!