Ma di ti i tvoje navijačke kolege niste možda čitali o tome iz pera onog Jurice koji je o tome pisao u svojoj kolumni u "Jutarnjem listu".
Za tog Juricu vrijedi pravilo: Nije dovoljno analno da ne bude banalno, gađaj me u rektum ravno-dijagonalno !!!
U obranu Dinama
|
|
|
 |
Smeta mi mediteransko podcjenjivanje purgerskih relikvija
Ovo nije ni venecijanska prijetvornost niti zagorsko mudrijašenje, ali Juricu Pavičića, kolumnista Jutarnjeg lista, doista smatram jednim od najpismenijih Hrvata i istinskim nasljednikom A. G. Matoša i Veselka Tenžere, najelokventnijih kritičara s ovih prostora. Međutim, Pavičiću Dinamo baš ne ide i ne leži i ne mogu se složiti s njegovom tvrdnjom da je Dinamov europski trofej, Kup velesajamskih gradova, koji se uporno želi pretvoriti u Kup Uefe, jedna od ordinarnih hrvatskih laži...
Podvala
Nisam povjesničar niti sam kompetentan govoriti je li Hrvatska doista bila “antemurale christianitatis” (predziđe kršćanstva) i jesu li Francuska i Engleska “srpske sestre”. Kao sportski novinar ne bih se složio ni da nismo velika sportska nacija, jer, zemlja čiji su ljudi osvajali Wimbledon, Roland Garros, bili pobjednici Davis Cupa, olimpijski i svjetski prvaci u rukometu i vaterpolu, pobjednici na zimskim olimpijadama, koji su, na kraju krajeva, bili treći na svijetu i u nogometu, dokaz je da se radi o izrazito nadarenoj sportskoj naciji.
Međutim, otkrio sam “podvalu” Hajdukove “ćelije” u Jutarnjem listu. Moj kolega je posložio 14 hrvatskih laži samo da bi imao podlogu za petnaestu, onu koja dokazuje da “Dinamo nije osvojio Kup Uefe”, već neku pandan Intertoto ili Srednjoeuropskog kupa, koji je osvajao čak i banjalučki Borac. Pavičić kaže:
“... Dinamo je doista osvojio jedan europski trofej, Kup velesajamskih gradova. U tom su se kupu natjecale uglavnom momčadi iz gradova u kojima su se održavali sajmovi (kao Velesajam u Zagrebu).
Završni udarac
Hajduk, Crvena zvezda i Partizan (koji su s Dinamom činili takozvanu veliku četvorku jugoslavenskog nogometa) nikada se nisu natjecali u tom kupu...”
U završnom udarcu Pavičić tvrdi da se na internetskim stranicama Uefe Dinamo nigdje “ne spominje kao osvajač Kupa Uefe”.
Tako smo demistificirali i taj mit! Kad već nismo našli odgovore tko je bio veći igrač, Blaž Slišković ili Marko Mlinarić, bolji centarfor Dražan Jerković ili Slaviša Žungul, veći trener Tomislav Ivić ili Ćiro Blažević. Kad već nismo demistificirali vječno nadmetanje sjevera i juga.
Glupo bi bilo raspravljati je li Dinamo igrao u “Kupu sesvetskog sajmišta”, jer je Dinamo u tom, tada relevantnom kupu pod kapom europske nogometne asocijacije, 13. ožujka 1963. godine sa 4-1 pobijedio Bayern u Münchenu, Porto na Antasu (2-1) i izgubio u finalu od Valencije (1-2, 0-2). Dinamo je 1967. godine u Zagrebu pregazio Juventus (3-0), Eintracht iz Frankfurta (4-0) i u finalu nadvisio Leeds United (2-0). Da to nisu bila “sajmišna prvenstva” bio je dovoljno snažan podatak i za autore “Guinness book of World soccer”, koji su u svojoj ediciji predstavili Dinamo kao pobjednika Kupa Uefe. Uostalom, u klupskoj povijesti FC Barcelona ponosno ističe da je triput osvajala Kup velesajamskih gradova, zašto bi ga se onda trebao sramiti Dinamo?
A ako se ne varam, Crvena zvezda je u Kupu velesajamskih gradova igrala četiri puta, Partizan triput, a jednom čak i Hajduk!
Siromašni smo internacionalnim nogometnim trofejima, pa se ni prema jednom jedinom ne bismo trebali ponašati podcjenjivački. U našoj nogometnoj povijesti ostat će zapisano da je 30. ožujka 1967. godine Dinamo u Maksimiru pobijedio Leeds United sa 2-0, da je za čuveni engleski klub igrao i čuveni Jack Charlton, da su golove zabili Marijan Čerček i Krasnodar Rora. Na Dinamovu sramotu, taj pokal je ukraden i godinama je bio u vitrini jednog Dinamovog činovnika, sve dok javnost nije ozbiljno zagalamila i jednog dana ga je dotični “kolekcionar”, zamotanog u novinski papir, ostavio na Dinamovoj porti. A ako već treba nešto kritizirati, treba reći da idućih 40 godina hrvatski klubovi nisu osvojili ništa i da su im jedino zadovoljstvo bili nastupi Dinama i Hajduka u Ligi prvaka...
Krađa naslova
Ako već treba nešto razobličiti, zamolio bih kolegu Pavičića da demistificira krađu naslova prvaka Jugoslavije iz 1979. godine, koji je Hajduk osvojio za zelenim stolom i koji je doslovno otet Dinamu. Hajduk je tada bio jači u beogradskim nogometnim forumima, a Zorislav Srebrić, koji je tvrdio da će “doktorirati na slučaju Tomić”, kao i obično - izgubio je i tu parnicu. Hajduk nikad nije vratio trofej, makar je i Sud udruženog rada Beograda presudio u Dinamovu korist. Na žalost, tada važnim ljudima u Maksimiru, ponajviše zbog vlastite taštine, nije bilo u interesu da taj pehar presele u Dinamovu riznicu trofeja.
Možda je cijela ova polemika bila nepotrebna i nadam se da se kolega Pavičić neće uzrujati zbog jednog svadljivog dinamovca. Kao što mi nije bila namjera ni uzrujati navijače Hajduka, kluba velike nogometne prošlosti. Međutim, smeta me podcjenjivački odnos Mediterana prema purgerskim relikvijama, među kojima je i Dinamo, iako je danas Zagreb više grad Dalmatinaca, Hercegovaca i Bosanaca, nego “echte-purgera”. Danas je najbolji Dinamov igrač Dalmatinac Modrić, najbolji Cibonin košarkaš je bio Dalmatinac Dražen Petrović, dok su, apsurda li, najveću nogometnu euforiju u Splitu izazvali protjerani purgeri, Bernard Vukas i Niko Kranjčar. Eto, kamo nas je odveo pokušaj jedne demistifikacije...
[uredio _RAFAEL_41 - 17. svibnja 2007. u 10:44]