Dan prije utakmice s Auxerreom susreo sam na Ferenčici Štefa Lamzu, posljednjeg plavog europskog pobjednika. Bez obzira što nije igrao drugi finale Kupa velesajamskih gradova, kada je Dinamo pobijedio Leeds United, Štef je u mislima plavog puka ostao najveći igrač “modrih”, jer on je pobijedio Eintracht (4-0), a pamti ga se po pobjedama nad Partizanom (7-2), Crvenom zvezdom (6-0), itd. Puno velikih europskih imena završilo je pod kopačkama Štefa Lamze.

Dogovorili smo se da će za Jutarnji list komentirati utakmicu s Auxerreom, budući da je Lamza, kao igrač francuskog Chatorouxa jednom davno, 1972. godine sam pobijedio “francusko nogometno čudo”. Na žalost, nakon ovog čudnog poraza uzalud sam ga tražio u ”Domagoju”, restaurantu podno zapadne maksimirske tribine, Štefu očito nije bilo ni do komentara ni nogometnih razgovora. Sklonio se kod pajdaša na Ferenčicu, razočaran i tužan, kao i tisuće drugih dinamovaca.

Mamićev stroj

Dok sam tražio Lamzu osluškivao sam glasove razočaranog puka, koji je utjehu tražio u zelinskom “svadljivcu”, kunući Turinu i ostale autore novog europskog debakla. Ali, nitko nije prst prijeteći upirao prema Josipu Kužeu, koji se tako emotivno posipao pepelom na press konferenciji. “Kriv sam, naravno da sam kriv, kad se izgubi utakmica uvijek je trener kriv...”

U petak ujutro otvorio sam novine i našao neizbježnu Barišićevu i Mamićevu kritiku glavnog trenera. Pravdali su upravu, koja je nasmagala silne novce da dečkima ne bi manjkalo ni ptičjeg mlijeka i osuli paljbu po treneru, koji je još jednom zakazao, kao i na zagrebačkoj utakmici s Arsenalom. Bio je to ljubomorni odgovor na skandiranje publike, koja je dugo nakon utakmice, u nemoćnom bijesu, klicala svom heroju, Josipu Kužeu. Iako su navijači željeli reći kako je Josip Kuže jedini nedodirljiv u tom ukletom maksimirskom krugu, upravo to je razbjesnilo “Ložu Maksimir” i glavne Dinamove ljude. A nisu željeli priznati da od tih neznalica i penzionera ni Fabio Capello ne bi ispekao pitu...

Josip Kuže je krojač koji šiva iz donešenog materijala. Njemu je Mamić doveo šestoricu limitiranih igrača. Danas je i njemu jasno da se ne ide u Europu s Ivanom Turinom, Marijom Cvitanovićem, Jasminom Agićem i Ognjenom Vukojevićem, a posebno ne s Andersonom Costom. Nije tamo više mjesto ni Davoru Vugrincu, ostario je i Zoran Mamić, njegov smo labuđi pjev već vidjeli prošle jeseni. Ne može se u veliku i zahtjevnu Europu s jednim jedinim igračem, jer jedino Luka Modrić u toj momčadi zna što je dupli pas. I kada je Kuže počeo graditi momčad, tutnuli su mu u ruke igrače koje nije htio, ali ih nije smio ni odbiti. Uz to, još je ostao i bez Matthiasa Chage, igrača čiji je jednostavni nogomet donio Dinamu mnoge poene...

Lekcija od slabijeg

Sljedećih dana će se mikroskopski analizirati Kužeov rad. Te kukavička utakmica s Arsenalom, te loša izvedba s Auxerreom, naručeni kritičari će se razletjeti zagrebačkim kafićima i papagajski recitirati zadani tekst. U tome je maksimirska uprava velemajstor, kada treba nekome nasapunati dasku, u tome su nenadmašni. A jedino se to ne bi smjelo dogoditi, narod ne smije dopustiti Kužeovu smjenu, jer, on nije bitno sudjelovao u selekciji, on samo vježba igrače koje su mu gurnuli u ruke. Plavi puk je to prepoznao...

Nakon silne euforije, Maksimir će prekriti letargija. Nitko ne vjeruje u čudo, nakon što je jedna sasvim prosječna momčad iz najslabije Lige petice održala takvu lekciju najboljem hrvatskom sastavu. Bez obzira što si taj seoski klub može priuštiti igrača od 4,500.000 eura (Pedretti), taj grad ima manje stanovnika nego što je u četvrtak bilo gledatelja na maksimirskom stadionu. Taj klub više nema ni Guya Rouxa, trenera koji je Auxerre vježbao još sedamdesetih godina, kada ih je Štef Lamza driblao kao šmrkavce. Imaju dvojicu ozbiljnih igrača i to je bilo dovoljno da Dinamo klekne, Dinamo, koji je u hrvatskim okvirima moćan, ali čim se približi “Bregani”, pretvara se u drugorazrednu momčad. 

Upropaštena sezona

U Maksimiru sve konce vuče Zdravko Mamić, iako je pravi gazda Milan Bandić. On plaća, i to masno plaća Mamićevu viziju, koja se raspala u četvrtak navečer i koja najvjerojatnije neće dočekati Božić u dugim rukavima. I taj Bandić mora postaviti pitanje glavnom maksimirskom menadžeru - na što se potrošilo 40,000.000 kuna zagrebačkih poreskih obveznika? Na Andersone, Vukojeviće, Agiće...

No, želimo li pogledati istini u oči, shvatit ćemo da se u Maksimiru ništa neće promijeniti. Baš ništa! Činovnici, koji tamo žive kao bubreg u loju, upirat će prst u trenera i igrače, na “tapeti” će uglavnom biti Josip Kuže. Publika, koja je herojski odradila posao, utihnut će, jer je umorna od poraza i tridesetogodišnjih europskih posrtanja, a novinari će biti preparirani novim vizijama i petoljetkama. Doći će utakmica s Hajdukom, u kojoj će Dinamo imati dosta problema, jer, Hajduk je jak i sve će potonuti u žabokrečini.

Šteta, upropaštena je još jedna sezona, od koje je navijač “modrih” toliko očekivao. Iako u Zagrebu ima novca kao pljeve, nema više europskih pobjednika, poput Lamze, Škorića, Rore, Čerčeka ili Belina. Tu su samo Modrić i Etto, povremeno i Eduardo, međutim, Brazilac je  “zaražen” sindromom velikih utakmica. Tu je i Josip Kuže, koji tek treba platiti ceh i preko čijih leđa će se pravdati još jedan Dinamov poraz. Iako to nije pravedno, takav je običaj i tako je najlakše. “Vužgi ga Blaž”, udri po treneru!

Mamić će biti prisiljen početi prodavati igrače

Slijedi li rasprodaja? Ako je vjerovati Zdravku Mamiću, nje neće biti, makar su dobre ponude na stolu. No, još jedna njegova vizija je doživjela poraz i pitanje je od čega će živjeti Dinamo? Iz gradskih fondova više neće ni kapati i Mamić će biti prisiljen prodavati igrače, makar je nedavno rekao da u sljedeće dvije godine niti jedan bitni igrač ne može iz Maksimira.

Iako nakon ovakvog poraza nije vrijeme za priče o velikim transferima, saznali smo da se Arsenal zanima za Ettoa (spominje se svota od 12,000.000 eura), a Zenit iz St. Petersburga za Eduarda i spreman ga je platiti deset milijuna. Luka Modrić je već dugo tajni predmet čežnje mnogih klubova i ta maksimirska trojka najvjerojatnije neće dočekati Božić u Zagrebu. Bez obzira što su zakazali na europskom planu, riječ je o potentnim igračima, kakvih manjka i u velikim europskim klubovima.

Što Prosinečki radi u Maksimiru?

Roberta Prosinečkog sve češće viđaju u društvu Zdravka Mamića. Dan prije utakmice s Auxerreom, u praskozorje, kada su mediji još pospani, svratio je u Maksimir. Navodno, po ulaznice. Međutim, Prosinečki nije uspio sakriti da je i njegova slika u “albumu” Zdravka Mamića, i “Veliki Žuti” je prisutan u vizijama šefa maksimirske administracije.

Što bi Prosinečki mogao raditi u Maksimiru? Mjesto sportskog direktora je popunjeno, ono je rezervirano za Zorana Mamića, koji će nakon odlaska u nogometnu penziju zauzeti upravo tu poziciju. Ispada da je Robert Prosinečki u Maksimiru razgovarao o svojim potraživanjima, jer mu je Dinamo još uvijek dužan. Možda ga doista ništa ne zanima osim reprezentacije, gdje se besplatno angažirao. Iako iza te posjete Maksimiru sigurno ima nešto intrigantno, Mamićeve kombinacije uvijek treba čitati između redaka. On upravo dovodi Mirka Jozića za šefa omladinske škole i treba mu još jedan jaki čovjek, poput Prosinečkog...