ZAGREB - U petak je Zdravko Mamić s nekog morskog žala nazvao Josipa Kužea. Sukus poruke s jahte glasi: “Zauvijek zajedno!” Da sam Dinamov trener, tek sada bih se zabrinuo!

 

 

Ovo su najteže godine za Dinamovog trenera. Živi u vrtlogu. Događali su mu se Pokrovci, priče o kockanju i kladionice, no, najviše ga je pogodila naslovnica u tabloidu. Više od priča o smjeni, spletki iz plavih salona i najava da je u Mamićevim nacrtima - pokojnik. Kad je Kuže u pitanju, najmanje se govorilo o nogometu.

- Svjestan sam da pozicija Dinamovog trenera nosi puno priča, o vama će isplivati ono što znate i ne znate. Da nisam bio trener Dinama, te priče bi završile u zapećku, ne bi imale ni taj intenzitet ni snagu kao kad sam trener Dinama. Znam svoja intimna raspoloženja, želio sam biti samo nogometni trener, ali sa sviješću da o svakom čovjeku postoji puno priča. Neke su lijepe, neke manje lijepe, neke ugodne, neke neugodne, ali s ponosom mogu reći da u mom životu ima puno prekrasnih priča, a ispričao sam i jednu ružnu, koja se odnosila na moju kocku...

• Kad vam je u tim crnim danima bilo najteže?

- Paljevina auta je bila najružnija priča, najteža i za mene najemotivnija. Nisam se bojao, ali, u toj priči je bilo puno ružnih detalja i to su bili najteži momenti...

• Kako je sve to primila obitelj?

- Od prvog časa imao sam potporu obitelji. Uvijek ću pamtiti veličanstvenu rečenicu moje žene, kada je shvatila da u banci više nemamo debeli konto i kada sam joj priznao da sam zaronio u dugove, rekla je: “Znam da si griješio, ali dobro je da taj grijeh možeš platiti novcem, a ne zdravljem i srećom.” Radi, rekla je, opet ćeš zaraditi dovoljno novca. Nakon toga, moja žena više ne želi razgovarati o tome. Kad se u šali vraćam na temu prokockanog novca, a volim se šaliti na taj način, ona me moli: “Nemoj pričati o tome, to je prebolno. To je davno završena priča...” I to ću uvijek pamtiti, cijela priča o mojemu grijehu stala je u jednu njezinu rečenicu. Želi da ponovno stvaram i da sportskim uspjehom stvorim materijalnu sigurnost za obitelj. To nije bilo lako reći sinu, koji je mlad i koji to nije mogao shvatiti na taj način. Međutim, i njegova reakcija je bila fantastična; “nama je tata sve u životu pružio, u teškoj smo situaciji, ali svi zajedno ćemo to izgurati”. Obitelj je za mene neprocjenjivo bogatstvo, vrijednost i potpora, ali to je i razumljivo. Cijeli život smo vrlo privrženi, živimo u toplini...

• Niste čovjek od izlazaka. Osim u kladionice, zalazite li još negdje? Sjećamo vas se iz “Gavelle”, to vam je nekad bila baza?

- Zadnjih petnaest godina moj svijet su bili nogomet, stadion i eventualno “Gavella”, gdje sam se družio s ljudima koji su obožavali boemski stil života. Družili smo se i kroz mali nogomet, predstave, a poslije predstava najljepše je glumačko opuštanje. Upoznao sam prekrasne ljude. No, kada zapadnem u poteškoće, ne žalim se, ne tražim potporu u svojim problemima, svoje probleme sam živio sam! Jednostavno mi je odgovarala samoća i odvojio sam se od tog društva. I danas mi je nerazumljivo otići među ljude, iako živim okružen s puno ljudi, u ovom času mi jako paše samoća, i jedino društvo u kojemu uživam je obitelj. Ne postoji lokal u koji zalazim, nema obitelji s kojom se posjećujemo, ne postoje prijatelji s kojima se redovno viđam, u ovom času mi to odgovara i to je moj način života.

• Takav život vas ispunjava zadovoljstvom? Nije li taj život previše siv, jednoličan, dosadan?

- Ne, zadovoljan sam, tražim mir.  U nogometu sam živio u jednoj drugoj brzini, ali samo na drugoj razini duše, iako sam gravitirao drugom svijetu. Nisam tražio zadovoljstva u uzbudljivijem načinu života. Netko je fasciniran astronomijom, astrologijom ili gastronomijom, a ja sam bio fasciniran igrama. Kada su se pojavile igre u kojima možeš svojim mozgom i dosjetljivošću parirati, to je bilo to. Ali, onda se, na žalost, pojavio i hazard, zavrtilo se do neba...

• Prokockali ste puno novca?

- Puno, ne smijem reći koliko. Iako, svi koji me poznaju, znaju da što se tiče novca, živim na jedan jedini način; sa zadovoljstvom potrošim sve, do zadnje lipe. No, da se nije dogodila kocka, dogodilo bi se nešto drugo...

• Vrijeme kratite gledajući nogometne utakmice?

- Uglavnom se bavim čitanjem. Teško bi mi bilo reći ime nekog pisca kojega volim, volim psihologiju i sociologiju, a trenutno sam okupiran knjigama o Drugom svjetskom ratu. Volim društvene teme, iako sam matematički tip.

• Vratimo se nogometu. Htjeli biste da Dinamo igra čvrsto kao Chelsea, maštovito kao Barcelona?

- Moramo se spustiti u realnost, u naš svijet. Volio bih da Dinamo ima čvrstu, dobru, jaku, sposobnu momčad, ali s dozom maštovitosti, individualnosti i kreativnosti, koju donose naši igrači.

• Imate li takve igrače?

- Imamo! Ako me pitate za Dinamovu viziju u Europi, postoji samo jedan kriterij, samo jedan odlučujući čimbenik - nogometno znanje. Znanje formira selekciju, team i igru i samo čovjek koji sve to zna sposoban je napraviti posao u Dinamu. Nije to trenerski posao, to je znanje kojega treba biti u klubu.

• Gdje je puknuo euro-san? U selekciji, nedostatku sreće, limitiranim igračima?

- Nije Kuže softvare, on je samo jedan kotačić. Ako ne uspijemo, kriv je klub, jer, uspjeh formiraju i klub i igrači i trener. Redovito će nastradati trener, ali, uspjeh je ukupnost djelovanja svih faktora. Mislim da smo u zadnju godinu dana mogli formirati bolju momčad, negdje smo bili neoprezni...

• U prvoj verziji na listi igrača koji su bili poželjni u Maksimiru, bili su Mandžukić, Pelaić, Vrdoljak, Vručina, Jertec, Pokrivač, Rivić, Pamić i Rukavina. Međutim, došli su Nowotny, Anderson, Mario Cvitanović, Agić, Grgurević? No, na to pitanje Kuže nije odgovorio...

• Kakav je odnos sa Zdravkom Mamićem?

- Mamić ima strahovito puno pozitivne energije, ima jasan cilj, njegovo djelovanje je apsolutno pozitivno. Posao koji on radi treba raditi čovjek koji sve zna...

• Mislite tako i nakon zadnjeg, vjerojatno neugodnog razgovora?

- Bio je to dobar razgovor, analizirali smo zadnju godinu, ne samo u svijetlu osvajanja naslova prvaka, nego u svijetlu svega što se događalo. Nije Zdravko tašt, nisam ni ja, i došli smo do istine. Ta istina je osnova za ponašanje u budućnosti.

• Kako glasi istina?

- Istina je da se negdje griješilo! Da se nije griješilo, bili bismo jači u prvoj utakmici protiv Auxerrea. Pokušali smo doći do analize, koja će koristiti klubu, neovisno o tome hoću li ja biti u klubu ili ne...

• Kakav je odnos sa Zoranom, nakon Zdravka najjačim čovjekom u Dinamu?

- Izuzetno korektan! Ja sam ga vratio u Dinamo, u času kad je razmišljao o prekidu karijere, na moje inzistiranje Zoran se vratio nogometu. Mislio sam da će moći poslužiti kao libero, no, onda sam spoznao da je upotrebljiv i kao zadnji vezni. Iznenađen sam pozitivnim utjecajem Zorana na svlačionicu, na raspoloženje, na entuzijazam a posebno imponira njegov pobjednički duh. Njegova uloga u stvaranju rezultata je vrlo pozitivna, a naš odnos je profesionalan i korektan...

• Čak i nakon zadnjeg razgovora?

- Često razgovaramo o igri i istinita je rečenica: “Mislim da ne igramo dobro! Mislim da smo prošle sezone igrali bolje...” Rekao je to Zoran na lijep, uljudan i korektan način, ja sam ga pokušao uvjeriti da smo sada bolji.

• Unatoč svemu što se događalo, ne pakirate se, živite u vjeri da ćete u Dinamu dočekati Božić?

- Kao i svaki trener - maštam! Iako sam stariji čovjek, mašta me nije napustila. Maštam da ću pobijediti Auxerre i Hajduk, da ćemo dobro igrati i u tome naći zadovoljstvo. I dalje maštam da ću se s Dinamovim navijačima veseliti uspjehu kluba...

• A Dinamo? Sve ovisi o Auxerreu?

- Rekli su mi da ne ovisim o Auxerreu! Ali znam da je refleks rezultata nakon Auxerrea vrlo bitan. U analizi utakmice, rekao sam da je Auxerre u Zagrebu odigrao jako dobro, mi jako slabo. Možemo puno bolje.

• Odbili ste neke klubove?

- Direktor Alemanije iz Aachena je tražio razgovor sa mnom. Odbio sam, nisam želio razgovarati o tome uoči najvažnije Dinamove utakmice. Svakodnevno stižu ponude iz Saudijske Arabije i Emirata, no, nisam želio ni saslušati ljude koji su to nudili. Vječno je aktualna i priča o Japanu...

• Što vam je nogometni san?

- Trenutno je to pobjeda nad Auxerreom i Hajdukom, te osvajanje prvog mjesta s Dinamom! Želim i Kup. I biti uspješan i cijenjen nogometni čovjek u Hrvatskoj. A u privatnom smislu, zanima me samo mir i zadovoljstvo u obitelji. Ne sanjam o novcu, jer sam ga već jednom imao...

• Kad smo već kod novca i kladionica, igrate li oštro?

- Ne, kladionica je zabava. Ja to nisam skrivao. Ali sad, kad me bubnulo, više ne smatram da je to zabava. Vjerovao sam da je to dječja igrarija, ali sada mislim da nije dobro da jedan pedagog bude viđen u kladionici.

• Igrat ćete i dalje?

- Obećao sam da neću i doista - neću! Znam da to stvara drukčiju sliku o meni, iako neću biti bolji čovjek zato što ne idem u kladionicu. Ali ću stvoriti bolju sliku o sebi.

Želio je reći nešto i o navijačima. Dirnuo ga je grafit: “Ti si jedan od nas!” - Naravno da jesam, jer sam sve “proćerd'o” i nemam ništa. Ne mogu im ništa dati, osim duše, i da Dinamo bude prvak!