Hipoteka prošlosti
Da su modri svladali Francuze, sve bi bilo drukčije. Ne bi se postavljalo pitanje može li trener Josip Kuže dalje s momčadi, ne bi se klub dijelio na Mamića i Kužea, ne bi se Kužeu opet na vrat bacala hipoteka kockarske prošlosti. Da su... Eh, da je Eduardo zabio ono što je morao zabiti...
No, stvarnost je surovija nego što se moglo i pomisliti da će biti.

Medijski šrapneli
Jedna je prokleta lopta odsjela na gredi, druga je, pak, prohujala Turini kroz ruke (dvije je slične Dinamov vratar u susretu sa Zagrebom lako obranio - to dostatno govori o Turininu psihološkome profilu) i dobili smo tjedan nalik minskome polju! Zadnjih se dana doista nije znalo s koje će strane nešto eksplodirati, na koga će krenuti “šrapneli”. Klupski i medijski.

I jasno je da je u svemu bilo i konfuzije, da su se čak i iz sata u sat mijenjali stavovi i naizgled čvrste odluke. Iako su se svi sudionici tih borba, uključujući i medije, kleli da je u cijeloj priči najvažniji klub, taj je klub, nažalost, svima ostao na zadnjemu mjestu.

Svatko je pokušao pronaći prostor za svoj interes - netko da prvi ponudi priču, drugi, pak, da pokaže da je najjači i nedodirljiv, treći su jalno kaskali za informacijama i potom bijesno derali i gazili sve pred sobom, četvrti su se pravili kao da ih se to ne tiče, a zapravo su sve zakuhali.

I što, dakle, sad? U klupskoj se hijerarhiji naizgled ništa nije promijenilo, ali izgubljeno je tjedan dana priprema za uzvrat u Auxerreu. Narušeno je ozračje u klubu i oko njega, izgubljeno je međusobno povjerenje i to je zapravo Dinamov najveći gubitak u ovim burnim danima.

Big Brother kuća
Da se barem igrače moglo sačuvati, da ih se nakon utakmice sa Zagrebom poslalo u Big Brother kuću, da budu malo odsječeni od svih informacija. No, tako je kako jest, povratka više nema i sad se mora iskoristiti svaki sat do Auxerrea. Svaki sat, svaka minuta, u potrazi za izgubljenim mirom, samopouzdanjem, povjerenjem i - sportskim čudom!

- Naporno sam radio zadnje vrijeme, svjestan sam da mi nedostaje utakmica u nogama. Gode mi trenerove pohvale i ako zaigram u Auxerreu, za mene će to ipak biti veliki pomak. Najviše mi odgovara mjesto lijevog veznog, ali nije važno kakvu će mi ulogu trener namijeniti. Odradit ću sve, pa makar i branio.

U njegovu stavu osjećala se odlučnost. Uzbuđenju ili eventualnom strahu nije bilo mjesta.

- Samo sam savršeno usredotočen na utakmicu. Veliki sam optimist i mislim da imamo velike šanse u uzvratnoj utakmici u Francuskoj. Jer loše kao u Maksimiru, ne možemo odigrati. Moramo igrati strpljivo i pametno i vjerujem da puno mogu pridonijeti. Domet ove momčadi je puno veći nego što je prva utakmica pokazala. Vjerujem da će Josip Kuže naći pravi model igre koji će nam omogućiti da utišamo sve kritičare.

Zdravku Mamiću postavio je ultimatum da sredi i profesionalizira klub do kraja godine, ili pa-pa! Trenera Josipa Kužea nazvao je bedakom - danas, eto, ni pravni fakultet ništa ne znači kad te moćni političar odluči opaliti po zubima! A Bandić je doista svemoćan. Imao je i Canjuga sličan položaj (među ostalim), no tek kad je otišao, zapravo je shvatio kakvu je moć u rukama držao.

A Bandić od prvoga dana zna što znači nadzirati Zagreb i gradski proračun, pa se i ponaša sukladno tome. Nad njim nema gazde, njega nitko ne nadzire (osim gdjekad netko od hrabrijih medija) i o njegovoj volji mnogo toga ovisi. Ovaj je put zaprijetio Dinamovim čelnicima.

A možda to i nije tako loše! Tu bi prijetnju, naime, najozbiljnije trebali shvatiti igrači. Jer ako se ne ostvare njegove želje, Maksimirom će prestati teći med i mlijeko. Iako su igrački ugovori svedeni u prihvatljive okvire, za naše uvjete to su ipak astronomska primanja. I Bandić je u pravu kad za taj novac traži i nešto više od domaćih naslova i čestih afera. Taj bi Bandićev ultimatum, dakle, mogao biti i najveći motiv modrima da u Auxerreu pokušaju napraviti nesvakidašnji pothvat.

- Baš imam peh! Trening samo što nije završio, i nakon što sam izveo jedan korner, zategnulo me u prednjem butnom mišiću. U subotu sam obavio pregled ultrazvukom, nije srećom ništa puklo, ali sam jače istegnuo taj mišić. Dva dana ću mirovati, a u ponedjeljak popodne moram na još jedan pregled ultrazvukom i tada će se znati hoću li moći igrati protiv Francuza - rekao nam je Buljat.

Ako Buljata neće biti, bit će to veliki nedostatak za plave. Ionako hendikepirani kreativnim igračima u veznom redu, sad će dinamovci biti u još težem položaju. A Buljat je još dodao:

- U dosadašnjih 25 godina života možda sam preskočio nekoliko treninga, nikad nisam bio ozlijeđen, a od ovoga ljeta gotovo sam stalno s liječnicima i fizioterapeutima, doista ne znam što se događa.

- Ni ja nisam zadovoljan svojim nastupima, sigurno mogu puno bolje - kaže Jasmin Agić.
- Otkad sam stigao iz Koreje tražim pravu formu i svjestan sam da ne igram dobro, no još se privikavam. Ne tražim alibi i znam kako izgledam na terenu. Moram igrati bolje i jače, a nadam se da s vremenom i hoću.

Navikli smo gledati Agića koji grize na svaku loptu, koji čvršće ulazi u duele.
- Znam, ja nosim to naslijeđe igrača koji se ne boji dvoboja i opet ne bježim od toga, no put povratka nije lagan, ali ohrabruje me to da se polako vraćam.

- Kako biste ocijenili Dinamovu igru ove sezone?
- Mislim da smo morali napraviti više. U domaćem prvenstvu odlično stojimo i tu će nam ozbiljno konkurirati vjerojatno samo Hajduk, no u europskim smo nastupima mogli i morali biti bolji. Ipak, istina je i da nismo imali sreće. Protiv Arsenala smo igrali dobro i primili prilično nespretne pogotke. Auxerre nas je pobijedio nakon što smo na početku imali dvije izvrsne prilike. Da smo postigli pogodak, vjerojatno ne bi izgubili i danas bi rasterećeni išli na uzvrat.

- Kako bi Dinamo trebao igrati u Francuskoj? Možemo li se uopće nadati prolasku?
- Možemo jer još ništa nije izgubljeno. Naravno da bi bilo ljepše da ne moramo stizati zaostatak, no i ovako imamo dovoljno snage da se vratimo u igru. U momčadi svi dišu kao jedan i unatoč svim ovim problemima koje smo imali, želimo izbaciti Auxerre i otići dalje.