Ti kao da si me u srce dirnuo...

 

To mi je prvo gostovanje na koje sam isao s klubom kojni najvise u zivotu volim. I nakon utakomice jedan od najgorih osjecaja u zivotu. Nemoci, bijesa, srdzbe, ali ponosa...pi**arija je  tog 14 V 1986, je bilo pun ku**c, uglavnom izvan stadiona. 3 tjedna prije toga na prvenstvenoj utakmici Dinama i Zvezde (zavrsila 3-1 za Dinamo) par Srba je popusilo mare kod kolonije i XDeloije su spremale osvetu.  Mi dinamovci dolazili smo vlakovima, autobusima, potpuno neorganizirano, setali po gradu i mnogi su tog dana najebali u picku materinu. Navijaca Veleza do 10 ujutro uopce nije bilo u Beogradu (ili ih ja barem nisam vidio, ja sam stigao vlakom koji je dosao u 6 ujutro). Popodne oko 2 (utakmica je igrana u 5) poceli su dolaziti crveni autobusi (sjecam s slike s Autokomande, tamo gdje se krizaju Bulevar JNA i jos neki bulevar), bilo je barem 100 crvenih autobusa jedan za drugim u koloni, prema Kuci cvijeca. Vlakovi iz Mostara  su dosli prijepodne,. Glvni sukobi izmedju dinamovaca i Delija vec su prosli. 

Tijekom utakmice bilo je koskanja na jugu izmedju Grobara i dinamovaca, i par puta je morala intervenirati murija. Ja sam bio na sjeveru gdje je bilo oko 100 dinamovaca, na istoku je bilo uglavnoim dinamovaca iz Slavonije, Vojvodine i Bosne (oko 1000-1500), dok je na jugu bilo oko 2000 navijaca Dinama (ekipa koja je uglavnom stigla vlakom u 5 ujutro) . Velezovi placenici (kasije cu obrazloziti) bili na zapadu, njihoko 10 000, pun zapad, i nisu se mogli mijesati u sukobe. Pogotovo kad je na grobarskoj strani juga jedan partizanovac na stap skupa stavio Velezovu i Partizanovu zastavu. Sa sjevera se tocno sjecam tog momenta. 


Znam da sam pun ku**c dao za kartu za vlak, i +jos nesto za utakmicu (jebi ga, islo se u skolu tada) Navijačima Veleza tadasnji predsjednik Veleza, Jole Musa PLATIO SVE. Vlakove, autobuse karte za utakmice, sendvice... To je prvi veliki primjer plaćenog navijaštva na ovim prostorima, kiojeg su Delije u sprezi s Dzajom krajem devedesetih i početkom dvijetisucitih dovele do savrsenstva.  Savez socijalisticke omladine Mostara, sindikati organizirali su ljude iz Mostara da odu na utakmicu. Kad su hodali po ulicama Beograda, gledavsi ih, sve mi je prije izgledalo kao neki suindikalni prosvjed, nego kao odlazak na sportski dogadjaj. Idu cestom i deru se "Mi smo Titovi Tito je nas, druze Tito ljubicice bijela, procvjetala bijela lala, Velez nosi kup Marsala, Drute Tito mi ti se kunemo..." Nama navijačima Dinama nitko nista nije platio, na maksimirskim tekmama se dogovarao odlazak (kao i pred svako drugio gostovanje, sve je bilo katastrofalno organizirano). Nakon utakmice svi navijači Dinama su skupa otpjesacili od stadiona JNA do zeljeznickog kolodvora, i prva ekipa je tog dana, nakon te utakmice, odlucila da se mi najvjernijni navijači Dinama moramo bolje organizirati. I tri mjeseca nakon toga, 17. kolovoza 1986., legendarni Ličan iz Kaštela, pokojni Ićo Purger, pred splitski ogled Hajduka i Dinama je predlozio da se skupina nazove Bad Blue Boys (po filmu koji je tada igrao u kinima Bad Boys).

 

Prizeoljkivao sam da Dinamo dobije, ali to se na zalost nije dogodilo. Medjutim bio sam ponosan, jer sam tada, vidjevsi toliku mrznju Srba prema Dinamu, znao da navijam za pravi klub,  i tek tada sam shvatio smisao crveno-bijelih polja na grbu kluba za koga navijam.

 

Oprostite na malo duzem upisu (koji enma veze s temom), medjutim smatram da mladji navijači Dinama moraju nesto znati o tim danima. Danima ponosa i slave