Nije lako biti nogometni trener, pogotovo ako ste na čelu jednoga velikog kluba, bilo u europskim razmjerima ili u nacionalnim prvenstvima. Ako se od vas svake sezone očekuju trofeji, ako su navijači nezadovoljni iako se pobjede nižu jedna za drugom, ako se u medijima piše kako su taj i taj potez bili suludi, onda je i pritisak veći. A rezultate i bolju igru ne donosi pritisak nego kvalitetan rad na treninzima i kakva-takva vizija igre. Bez toga nema ni uspjeha.

Kreativni nered Branka Ivankovića
I dok neki treneri poput Fabia Capella imaju svoj stil, viziju, navike koje igrači moraju poštovati, te ono najvažnije, stav kojim jasno daju do znanja kako je njegova riječ posljednja, jer, ako ćemo iskreno, u većini slučajeva je trenerova glava ta koja će prva pod giljotinu, postoje i oni koji ne mogu ili jednostavno ne žele podignuti glas i izboriti se za ono što smatraju najboljim za svoju ekipu. Je li jedan od njih i Branko Ivanković? Rezultati mu govore u korist, tu nema mjesta prigovorima. Međutim, sve ostalo je u najmanju ruku upitno. Formacije, izbor igrača, konstantno rotiranje nekolicine igrača na dvije ili tri pozicije, nepriznavanje krivice za loše poteze, loše postavljena igra gdje se čini kao da se igrači na terenu vide prvi put, te nemogućnost da napokon zagospodari svlačionicom i pokaže svima da je on pravi gazda.

U jednome je ipak majstor, osim što nitko ne može reći kako Branko Ivanković nije jedan uglađeni gospodin, šteta samo što to neće pomoći Dinamu da odjednom zaigra kao Barcelona, ili, ako ćemo biti realni, poput npr. Villarreala. Nitko bolje od profesora ne zna, nakon utakmica gdje je viđena tragikomična igra, sve uvjeravati kako je on vidio mnogo toga dobroga, te kako im treba vremena jer su mlada momčad s mnogo novih pojedinaca. U redu, nitko više ne obraća pozornost na to jer svi znaju kako su to bajke za malu djecu, ali to je dio Ivankovićeva rituala, isto kao što je to i sada već legendarna izjava koju smo čuli više puta nego što Dinamo ima europskih neuspjeha: "Naši ciljevi i ambicije su već svima dobro poznati". U pravu ste profesore, jako su nam dobro poznati, bilo bi tužno da nisu budući da smo ih toliko puta čuli. Ali kada ćemo vidjeti nešto od toga i na terenu? Ove sezone Ivanković je počinio niz zločina u postavljanju igre i izboru igrača za pojedine pozicije. O ovosezonskim pojačanima nećemo previše ni govoriti jer teško da Ivanković dođe Zdravku Mamiću, lupi šakom o stol i kaže "Neću Moralesa, hoću Tomasova!". Bilo bi lijepo da on to može napraviti, ali kako se zna tko je gazda u Dinamu, onda profesoru ostaje samo da se pomiri sa svime i radi najbolje što zna s onim što ima na raspolaganju.

Profesorove muke
A što on to ima? Nekoliko isluženih igraća koji mogu izazivati strah samo u HNL-u, mlade igrače koji mnogo obećavaju, ali igraju na potpuno krivim pozicijama te velik broj južnoamerikanaca kojima za privikavanje na europski stil nogometa treba više vremena nego Eskimu koji se silom prilika preselio na Karibe. Tko tu uopće što igra? Je li Badelj napadač, ofenzivni vezni, krilni igrač ili destruktivac protivničkih napada? To je nemoguće reći jer smo ga ove sezone gledali na svim tim pozicijama. I zanimljivo je da su se svi složili da je pozicija iza dva napadača najbolja za mladog Badelja. Međutim, što to vrijedi kada igru Dinama slaže Branko Ivanković, tako barem piše na papiru. Ali, kako bi Badelj uopće i mogao zaigrati na toj poziciji kada za to mjesto konkuriraju brojni nasljednici Luke Modrića. Tu imamo Jorgea Sammira "dodaj mi loptu kada sam među trojicom" Cruza Camposa, Pedra "kažu svi da sam talent" Moralesa, a ne smijemo zaboraviti ni Guillerma "strpljivo čekam priliku" Suareza. Ali nije to sve. Zoran Mamić svako malo otputuje u toplije krajeve gdje pohodi utakmice argentinske ili neke druge južnoameričke lige gdje se traže novi talenti i igrači za koje je netko nekome rekao kako je dobar. A postoje i videokazete, odnosno kompilacije najboljih poteza dotičnih igrača gdje bi čak i Carlosa prikazali vrhunskim bekom, centralnim braničem ili što god već kod Ivankovića podjednako loše igrao.

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni još uvijek aktualni eksperiment s Mirkom Hrgovićem na zadnjem veznom. Izjavio je Mamić da je Mirko idealan za tu poziciju, a s tim se, naravno, složio i Ivanković. I sada imamo tu čast i privilegiju uživati u igrama Mirka Hrgovića koji zajedno s Vrdoljakom mora nadomjestiti sve ono što su igri modrih donosili Pokrivač i Vukojević. Teško da će to ići, ali ajde, dečki su još neuigrani, iako je već polusezona. Izbor napadača je posebna priča. Njih četvorica, a mjesta samo za jednoga, dvojicu ili javit će nam. Malo je u napadu solo Mandžukić, pa se malo druži s Balabanom, a zajedno je promašivao i sa Šokotom, a pogotovo Tadićem.

U svakom zlu ima i nečega dobrog
Ima tu i nekoliko svijetlih strana. Zovu se Luis Ibanez, Mihael Mikić i Ivan Kelava. Nije da su bezgrešni, ali tko radi taj i griješi, a oni rade. Mikić pokazuje kako se bori za svoj klub, a svidjelo se to i Ibanezu koji pokazuje kakvi su stranci potrebni Dinamu, ako su im uopće potrebni. Mladi je Kelava imao svojih bisera, ali sve u svemu, dečko pokazuje kako se Dinamo ne mora brinuti za vratara nakon odlaska Tomislava Butine. Pitanje je jedino zašto Zoran Mamić već snima neke vratare po istočnoj Europi?

I kakav nam se zaključak na kraju nameće? Treba li vjerovati profesoru kada nam kaže kako su mladi i još nedovoljno uigrani? Kada nam nakon igre u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća servira priče kako je on zadovoljan igrom, ali, eto, nisu imali sreće. Koliko im samo vremena treba? Dok se svi ti dečki uigraju i dok im se pronađu prave pozicije više neće niti biti Lige prvaka. Bit će to neki sport budućnosti gdje će se možda Carlosi i Tadići bolje snaći nego na nogometnom terenu. A možda nisu krivi igrači? Možda je jedina osoba koja se još nije uigrala upravo Branko Ivanković?