Ja neznam zašto bi se sada riješili Cufrea! Meni je on jako dobar igrač! Je.bo te ganjali su ga godinu dana i sad će ga se olako riješiti! Mislim da je on jedan od pojačanja koji je zadovoljio
Vidi cijeli citat
ali je na našu žalost došao malo prekasno. teško, da bi iz njega igrači red bulla pravili takvu budalu kao od glavine, a plačat ga samo za hnl je ipak nepotrebno. doduše, ak bi mu trebalo isplatit ugovor onda je bolje, da za te novce igra, nego, da se mu da papire, a onda još plača
Ja neznam zašto bi se sada riješili Cufrea! Meni je on jako dobar igrač! Je.bo te ganjali su ga godinu dana i sad će ga se olako riješiti! Mislim da je on jedan od pojačanja koji je zadovoljio
Vidi cijeli citat
ali je na našu žalost došao malo prekasno. teško, da bi iz njega igrači red bulla pravili takvu budalu kao od glavine, a plačat ga samo za hnl je ipak nepotrebno. doduše, ak bi mu trebalo isplatit ugovor onda je bolje, da za te novce igra, nego, da se mu da papire, a onda još plača
Vidi cijeli citat
Puno toga je nepotrebno ali je ipak potrebno imati jednog iskusnog lijevog bočnog kao što je Cufre nego ostati na Ibanezu i kemijati sa Carlosom.
Znate li što uglavnom povezuje pasioniranog kockara i jednog samo običnog Dinamova navijača? Pa strast koja se pretvara u ovisnost o gubljenju.
Kada jedan nogometni klub tri kola prije kraja ima pet bodova prednosti (za pobjedu su se tada dobivala dva boda) i ne uspije osvojiti prvenstvo, logično je pitati gdje li se zamjerio sreći. Ili je neki zli urok ušao u svlačionicu? I tako se već četiri desetljeća, nekad u kolovozu, ponekad u rujnu i samo rijetko u listopadu i studenome, da o prosincu i ne govorimo, Dinamovi kibici ili ultrasi svejedno, pitaju je li došao taj dan kada će sretna kuglica pasti na modri broj 128!
Je li došao taj četvrtak? Neki sumnjaju u židovska posla Ajaxa i Anderlechta, neki u španjolske arbitre (ima ih čak pet!) i belgijskog kontrolora suđenja, a najviše njih boji se zapravo Dinamovih nogometaša. Koji su znali izgubiti i gotovu stvar (sjetite se Heerenveena), koji bi nerijetko i zbog viših interesa Uefe bili "likvidirani".
No, iako niti ovog četvrtka Dinamo ne ovisi samo o svojoj sudbini, nekako osjećam, a gledam ga "svjesno" u Europi od 1978., da stiže taj sretni Božić u Europi! Jer, što god bilo, kazne, oduzimanja, pa vraćanja bodova, Dinamo je igrom zaslužio prolaz i možda se Onaj Gore tog hladnog 17. prosinca ipak smiluje!
Kroz ta četiri desetljeća prodefiliralo je sjajnih igrača, odličnih trenera, političkih predsjednika, ali i smutljivaca, tajkuna i šarmantnih varalica. I svi bi se oni na neki način veselili da Dinamo ostvari ono što su uspjeli Hajduk i Varteks, te brojni klubovi iz ex države s kojima se Dinamo od 1970. do 1990. godine nadmetao.
Najsretniji bi, naravno, bio Zdravko Mamić, koji je na ovaj ili onaj način – kao kibic, sportski direktor, izvršni dopredsjednik... – zapravo bezbroj puta pokušavao doći do europske "primavere". Bilo bi to njegovo ipak remek-djelo, zbog kojeg bi sretni bili i on i porodica, jer bi možda još nešto kapnulo, a kako bi tek sretni bili romski sastavi barem jednu noć. Vlasnici zagrebačkih narodnjačkih klubova trljali bi ruke jer bi u svoja njedra primili raspojasane plave. Nadam se da bi se ponosio i Dejan Lovren, bez obzira na to što ne bi imao ništa protiv da s 19 digne sidro! Vjerujem da bi sretan bio i dr. Franjo Tuđman, koji je, doduše, bio i predsjednik Partizana, možda zato što je volio kak španaju Čajkovski, Bobek i Zebec. Ako je Canjuga kazivao istinu, valjda bi prvi predsjednik to prihvatio i pod imenom Dinamo. Sretan bi bio i Milan Bandić, koji doduše nije siguran navija li za modre ili bile, ali to bi oraspoložilo njegovo biračko tijelo (čitaj: dio navijača) koje je kao gradonačelnik futrao svih ovih godina.
Sretan bi bio i direktor ZET-a Ivan Tolić, te vlasnici trgovina u Vlaškoj i u okolici Trga, jer ovaj put navijači sreću ne bi manifestirali razbijanjem izloga i tramvaja. Negdje gore sretni bi bili i jedan od posljednjih plavih gospodina u kopačkama Dražan Jerković, najbolji trener kojeg je Dinamo imao Branko Zebec te mnogobrojni Dinamovi navijači koji se nikad nisu vratili iz Domovinskog rata. Sretni bi bili i svi oni koji navijaju za Dinamo, a rade u tvornicama i trgovinama za plaću koju profesionalac modrih zaradi za jedan dan. I oni dečki iz '67. i '82. te brojnih generacija koji su bili veliki igrači, ali za vrijeme karijere nisu mogli zaraditi za mirnu starost. Na kraju, ostaje samo taj napaćeni plavi puk koji nikada neće prestati vjerovati. Rekli bi Zagorci "Same Diname". Valjda je napokon došao i taj dan.
Od ovog Papa mi se stvarno bljuje,prvo kaj je najgori stranac u Dinamu ikad,a onda se nakon mizernih igara ide pravit slijepcem..ma marš konjino nepodojena,kak te nije sram..
