U 1. kolu te je sezone Rijeka na Kantridi svladala Dinamo s 2-1, no modri su još prije utakmice upozorili domaće da će se žaliti ako zaigra njihova prinova Edmond Tomić iz prizrenske Lirije. Tomić je, naime, vukao dva žuta kartona dobivena još u Liriji te je morao pauzirati, ali su Riječani mislili da se kartoni brišu pa je kosovski Hrvat zaigrao.

Dinamo se žalio i nakon dva mjeseca natezanja u prvoj instanci dobio utakmicu s 3-0. Tada se žalila Rijeka, ali je njena žalba odbijena i modri su kraj jeseni dočekali kao vodeći na ljestvici, s dva boda ispred Hajduka. U proljeće se situacija zakuhala jer su momci iz Maksimira, pod vodstvom Vlatka Markovića, igrali odlično i redali pobjede. To mora da je zabrinulo mnoge u državi te je Rijeka uložila novu žalbu, koju joj je Nogometni savez Jugoslavije, suprotno vlastitim propisima, krajem ožujka 1979. usvojio.

Uslijedilo je još nekoliko preokreta, jer je 13. travnja 1979. Komisija za propise opet dala za pravo Dinamu i njegovoj tvrdnji da Tomić nije smio nastupiti. Slučaj je tada došao do zadnje instance, Izvršnog odbora NSJ, koji je 20. travnja te godine konačno, i nezakonito, presudio u korist Rijeke. Tako je na čelo ljestvice izbio Hajduk i na koncu osvojio naslov zbog bolje gol razlike...

Budući da bi s dva boda u Rijeci bio prvak, Dinamo je tužio NSJ srpskom Sudu udruženog rada, pod čijom je ingerencijom bila nogometna organizacija. Četiri godine kasnije, Sud je donio pravomoćnu presudu u korist Dinama, no NSJ se nije udostojio unijeti "ispravak pogrešnog navoda" u svoje papire.

I nakon raspada Jugoslavije i njenog nogometnog saveza, Hajduk je ostao upisan kao prvak za 1979. iako je Dinamo po zakonu i propisima osvojio dva boda više.