Prisjetimo se te srijede koja je još blizu nas. Okrenuli smo joj leđa, ali još je blizu. I još nas itekako služi pamćenje. Veliki derbi, velika atmosfera... Velik, velik sportski događaj. No, ne u potpunosti. Potkrala se ta mrlja. Mrlja koja svako toliko pokaže da je još tu. Izblijedjela, ali je tu. Zamislite riječi koje mogu iritirati više od udaraca? Riječi koje se slijevaju prema terenu. Ili bolje rečeno, neartikulirano glasanje koje bi trebalo ubosti "odabrane". Koji su izabrani iz potpuno nesportskih razloga. A onda zamislite teren koji postoji zbog natjecanja; zbog pokazivanja čije su sposobnosti veće, tko ima više spremnosti, ljubavi, upornosti, pa na kraju krajeva, i maštovitosti koju pokazuje pri pokušaju ostvarenja sportskoga cilja?

I konačno, zamislite da na trenutak možete biti nevidljivi. I pojaviti se gdje god želite. Ući neometano. I boraviti na tom mjestu. Dugo. Ili kratko. Ovisi o zanimljivosti događaja. Ja sam ponovno zamislila tu srijedu. Zamislila, jer ipak se ne radi o potpunoj stvarnosti. Ali moja polustvarnost možda će najbolje objasniti ono što želim reći.

Dakle, stojim u žarištu zbivanja, među onim najglasnijima. Najpoznatijima. Sa mnom je i malena nećakinja. Ima pet godina. Nazvat ću je Malena. Gledamo susret, i često se osvrćemo i oko sebe. Upijamo svu atmosferu. A i Malenoj mnogo toga treba objasniti. Tko je gdje, zašto, kako, tko je na terenu, zašto navijamo za naše, tko je na suprotnoj strani, tko je čovjek koji skače oko mreže, što je ta  lopta... Ok, to legendarno zaleđe ćemo ovoga puta ipak preskočiti. Ima još vremena. A eto, još je i žensko...

Odjednom, stiže i to neartikulirano zvučanje. Osvrnem se, a onda se okrećem prema malenoj i pitam ju (tonom kao da joj postavljam neku zagonetku, tako da se osjeti važnije):



- Tko je biće koje izvodi čudne grimase, čudno se cereči, možda nesvjesno i izbulji oči, a zatim izbaci taj magični „HU!“. A nakon toga s istim čudnim cerekom na licu hvata bananu, zamahuje rukom i baca ju daleko ispred sebe. Naravno, pritom i dalje kombinira čudno cerekanje i magični „HU!“. Onako... snažno! I uporno.. Hm? Što bi to bilo?

- Hm... Zvuči poznato. Joj pa da! Pa majmun! - usklikne Malena.

- Bravo! Vidiš, ovo nije bilo teško. A sad se okreni.

Malena pogleda prema gore, neka tri reda iznad nas. Nekolicina izbacuje iste čudne glasove iza sebe, a nekoliko sekundi kasnije, evo ih s tim karizmatičnim voćem. Hvataju ga mahnito i bacaju što dalje. Prema terenu.



- E, a zakaj se ovi stričeki ponašaju ko majmuni? Pa isti su ko oni, jel tak? – konstatirala je Malena. Vrlo jednostavno, bez pretjeranog filozofiranja. Dječje iskreno.

- Pa da. Ali, znaš, ovo su ti poluljudi. Znači, izgledaju ko' ljudi, a zapravo imaju karakteristike majmuna. Vidiš, ovaj majmun ima rezervirano mjesto. I ovi oko njega.  Imaju svoj stolac. I zapravo, po svim su čudnovatim standardima okarakterizirani kao bića kojima je, eto, mjesto među ljudima.

- Ali zašto? Pa ljudi se ne glasaju tako. Oni govore, a ako viču, i viču ko' ljudi, jelda? - nastavila je zapitkivati Malena.

- Ma je, tako je. Ali, to ti je malo komplicirano. Oni ti se namjerno ovako glasaju jer se tako žele narugati nekome drugome. A s obzirom da su poluljudi, imaju i čudnan sastav u glavi, znaš. Čudna pravila. A jedno od njih je i to ruganje. 

- Aha. A kome se rugaju? - uporno će Malena.

- Pa, nekima od ovih ljudi dolje na terenu.

- Pa, zašto? Oni izgledaju sasvim normalno. Ovaj hoće zabiti loptu u gol, onaj mu ne da, drugi isto trče i hvataju istu loptu, a ovi tu svi oko nas viču da su najjači. Samo još ne znam kome viču. Ko' pukne loptu u ovu mrežu taj je bolji i to je to! Ja ću navijati za naše jer su iz našega grada, a i mama i tata isto navijaju za njih i to je normalno – ispričala je uzbuđeno malena svoju priču i odustala od postavljanja pitanja. Samo se nastavila osvrtati uokolo. I tu i tamo bacila pogleda na pokoju bačenu bananu oko terena. I pritom začuđeno namrštila lice.