C/P

Razmišljanje jednog vjernog navijača Dinama stiglo na mail inicijative:

Ne bojkotiram i otišao sam se sramotit i kupit 2 zapada za kuma i sebe.
U biti je cijeli odlazak prema Maksimiru nadrealna stvar. Atmosfera derbija?
Više atmosfera buvljaka u Prizrenu.
U omanjem rediću pod Jugom gurkanje i psovanje "gazda, ima još XL-a? Nema nikakvih? E jebem vam mater i Dinamu".
Na to se svela vjernost klubu.
Presjek hrvatske socijale, srednjoškolci prije nastave, ja u gipsu i nezaposleni poluoprani sredovječni muškarci u trenirkama razvlače ono malo preostalog mita dinamove uprave i pokušavaju žicat t-shirt na susjednom kiosku koji prodaje ulaznice za Istok.
Sjednem pod spomenik poginulim bojsima da zapalim pljugu, a kad ono, gotov trening.
I dečkići istog izgleda kao ona balavurdija koja se otima za tekstil pred kioskom ko djeca iz Darfoura za kašom, izlaze van u svojim limenim ljubimcima od 100 000 EUR>.
Cijela ergela turirajući prolazi kraj spomenika, jedan za drugim, s navučenim rejbankama i mobitelima u jednoj ruci, a drugom lagano obrćući servo.
BMW i tamna boja vode na top listi.
Jedini djevičanski bijele grdosije voze Rukavina i Callelo. Odmori se, zaslužio si... Na zadnjoj tekmi ti je svih 250 gledatelja od srca zapljeskalo na igri... Pokraj njih, lagano promiče nekakva polugladna studentarija pješke, s nabijenim dinamo kapama koje su iscicali uz kartu za sjever...
Kako bi sve te Ademije i Brezovce poslao na tramvaj... koji je njima svima u Dinamu vrag? Milijnima kuna se potkupljuju gledaoci da bi došli gledati derbi(?), igrači voze najskuplje aute, trener košta milijn eura, a jedva se pobjeđuju Cibalie...a prašina polegla na one tužne kontejnere Dinamove uprave, jednako kao i njima na mozgove...