Ovo ne treba čuditi.

Ova ozljeda se vrlo često javlja kod nogometaša upravo zbog nesrazmjera u volumenu i snazi između mišića glutealne regije i mišića abdomena.

Drugim riječima, abdominalni mišići su kod nogometaša tijekom faze mirovanja (npr. ljetna stanka) puno podložniji atrofiji od gluteanih mišića, što je i logično, jer se glutealni mišići tijekom svakodnevnih aktivnosti neprestano koriste (npr. hodanje, bicikl, penjanje na stepenice...), a abdominalni se koriste u daleko manjoj mjeri.

Problemi za nogometaše počinju kada krenu pripreme i počnu intenzivni fizički napori, te zbog atrofije mišića trbušnog zida, koji su nespremni za nove napore, može doći do sljedećih komplikacija: mikrorupture, istegnuće samog mišića, djelomične rupture, pa čak i do kroničnih upalnih procesa na prijelazu mišića u tetivu, najčešće na m. rectus abdominis. Duljina oporavka izravno ovisi o stupnju ozljede.

Može li se ova ozljeda prevenirati? - Naravno da može.

Tko je za ozljedu odgovoran? - Nije odgovorna Dinamova liječnička služba. Nisu odgovorni ni Zajec ni treneri zbog opterećenja kojim izlažu igrače. Velika većina klubova ima gotovo identične programe priprema.

Pa tko je onda odgovoran?! - Odgovorno je ono što je i najveća boljka našeg kluba. AMATERIZAM i NEPROFESIONALNOST nogometaša. Ako ništa, sigurno ste negdje čuli ili pročitali kako igrači spominju upute i vježbe koje su dobili od trenera i fizioterapeuta i koje bi trebali SVAKODNEVNO izvoditi kod kuće za vrijeme ljetne i zimske stanke. Među ostalim, krucijalno je napraviti i minimalno 200-300 trbušnjaka, sklopki ili sličnih vježbi kako bi abdominalni mišići ostali u formi i kako bi se takve ozljede prevenirale. Nažalost, naši igrači (neki) se toga ne pridržavaju, tijekom tih mjesec-dva se kompletno zapuste i tako dolazi do ovih situacija.

Drugi problem je bol koja se javlja kod ove ozljede, ona je u početku vrlo slaba i mnogi igrači nastavljaju igrati ne znajući da si time nanose ogromnu štetu. U trenutku pojave boli potrebno je stati, obaviti pregled i po potrebi pauzirati 2-3 tjedna (i duže) kako bi se ozljeda sanirala. Umjesto toga, igrači bol ignoriraju i nastavljaju igrati mjesecima, sve dok bol postane neizdrživa...takva situacija je mnogo kompliciranija, ruptura mišića se proporcionalno povećava, a time se i eksponencijalno produljuje oporavak. Konkretni primjeri za ovo su Etto i Bišćan.