Na današnji dan 1967. godine Dinamo je došao u
Leeds kako bi obranio prednost od 2:0 iz prvog susreta finala Kupa
velesajamskih gradova. Četiri godine ranije izgubili su finale od
Valencije i odlučili – ovaj je naš
Marijan Čerček i Krasnodar Rora dva su puta u Maksimiru torpedirali
vratara Sprakea i Leeds United se pred uzvrat suočavao s velikim
zaostatkom. Igrači Ivice Horvata 6. rujna 1967. dočekali su na sjeveru
Engleske i odbrojavali sate do uzvrata koji njihovu generaciju može
lansirati u povijest europskog nogometa. Kapetan Slaven Zambata rado se
prisjeća tih trenutaka.
'Sjećam se da smo bili glavna vijest u svim novinama. Na naslovnicama je
bio naš sastav i naslov je bio: 'Najdulja noć u Leedsu'. Posebno su
hvalili našu obranu koju su nazivali balkanskom barijerom. Nije nas bilo
strah, navikli smo mi bili na velike utakmice i užarene atmosfere',
započinje razgovor za tportal prvi Hrvat koji je (te večeri) podigao
europski nogometni trofej i grabi dalje u ladicu sjećanja:
Podsjetnik na slavne dane
'Imali smo lijepu prednost iz Maksimira, ali respektirali smo ih. Leeds
je u tih desetak godina bio u naletu i stvarno su bili u vrhu engleskog i
europskog nogometa. Znali smo što nas čeka na travnjaku i dobro smo se
pripremili.'
Leeds je pritiskao čitavu utakmicu, no obrana na čelu s inspiriranim vratarom Škorićem nije se dala slomiti. Ostalo je 0:0.
'To je bila opsada. Stalno su ubacivali loptu pred gol, no obrana je
obavila svoj posao. Možda su nam složili dvije ili tri kritične
situacije. Najbolju priliku imali su glavom na samom početku, nakon toga
je bilo lakše. Znali smo da će im s vremenom nervoza rasti i tako je i
bilo. Veza nam je igrala izvanredno. Dobro smo kontrolirali prodore, a s
ubacivanjima nam nisu mogli naškoditi', sjeća se Zambata.
Danas se taj uspjeh u dijelu hrvatske javnosti uporno minorizira.
Gospodin Zambata nije čovjek od velikih riječi, tek je dao jednu
usporedbu:
'Kup prvaka je uvijek bio cjenjenije natjecanje, što je normalno, ali
šahovskim rječnikom, KVG je bio jači turnir na 20 ploča. U Kup prvaka
išao je samo prvak, dok su tu nastupala i po četiri predstavnika iz
najjačih liga. Konkurencija je bila puno veća. Znam da ljudi misle da
hrvatski klub to više nikada neće napraviti, ali nogomet nije egzaktna
znanost. Trenutna koncentracija kvalitete u bogatim sredinama smanjuje
tu mogućnost, ali uvijek se može dogoditi neki Dinamo ili neka Steaua. U
tome je draž. Ja se nadam, čak i vjerujem da mi nećemo ostati zadnji.'
Da ste isti uspjeh teoretski postigli 30 godina kasnije, vi i suigrači
danas bi bili izuzetno bogati ljudi. Je li vam žao što je situacija tada
bila toliko drukčija?
'Danas je nogomet među pet najunosnijih grana biznisa na svijetu i
doživljava kulminaciju. Kod mene nema zavisti prema današnjim igračima.
Uživam u transferima Modrića i ostalih iako on za dva tjedna zaradi
koliko smo mi zarađivali u cijeloj karijeri. Ljubomoran sam na opremu
koja je danas vrhunska i na medicinske službe koje puno brže saniraju
ozljede. I još je jedna razlika. Kad smo pokojni Dražo ili ja zabili
gol, bilo bi to malo slavlje i to je to. Danas rade salta, plešu,
luduju… Simpatično mi je to.'
Tako govori 68-godišnji Sinjanin, diplomirani pravnik koji je u plavom
dresu odigrao 393 utakmice i zabio 269 golova. Slavni centarfor i veliki
gospodin.
[uredio CISCO - 06. rujna 2010. u 08:33]