Vahid Halilhodžić trudio se da ne pokazuje emocije, ali je svaka njegova gesta otkrivala koliko uživa u briljantnoj Dinamovoj igri i pobjedi. Svejedno ne upada u euforiju i ne daje nerealna obećanja. S novim miljenikom zagrebačke publike razgovarao sam u prostorijama Dinama.

Govori usporeno, često zastajkuje, ponekad mu treba vremena da pronađe pravu riječ, ali zato djeluje uvjerljivo i odaje dojam čovjeka koji ima jasne životne i profesionalne principe za koje je spreman podnijeti i neku žrtvu. Iako kaže da nije neki vjernik, Vahid Halilhodžić djeluje više kao neki muslimanski mistik kojega krase urođena mudrost i životno iskustvo nego kao nogometni trener kojemu je lopta centar svijeta. U samo mjesec dana pretvorio je razmažene Dinamove svilenkaste bebe u ratnike koji izgaraju na terenu.

– Da bih vam objasnio kako je došlo do toga morao bih vam pričati nekoliko sati. Igrači su vjerovali u ono što im govorim. Bilo je milijun razgovora s njima. Razgovarao sam u grupi i pojedinačno. Više je to bio monolog, ali bilo je i dijaloga jer sam trebao povratnu informaciju.

U tome mu je pomoglo iskustvo koje je stjecao u svijetu. Nije igrače vodio psihologu na posebne tretmane, ali smatra da moderan trener mora imati znanja iz psihologije, sociologije i pedagogije. "Treba znati voditi grupu mladih ljudi koja brzo dođe do velikog bogatstva."

Navikao na moćne gazde

Naglašava da se autoritet ne postiže dekretom. Igrači okreću treneru leđa kada vide da ne kontrolira procese. Uspjehu se veseli, ali ne upada u zamku euforije.

– Imao sam sličnu situaciju u Francuskoj kada sam došao u Rennes. Krenulo mi je dobro kao u Dinamu. Kasnije je nastao pad. Možda smo se opustili. Iz toga sam izvukao pouku. Danas ću reći momcima da nismo ništa napravili ne pobijedimo li Zagreb.

Navikao je raditi u zahtjevnom okruženju. Tako je u Rennes došao na poziv jednog od najbogatijih Francuza Françoisa Pinaulta. Stoga je znao kako treba pregovarati sa Zdravkom Mamićem koji je trenere mijenjao kao na tekućoj vrpci.

Imao je dosta dvojbi vezanih uz Dinamo. Prije samo dva mjeseca uopće nije sanjao da bi jednom mogao voditi najjači hrvatski klub.

– Nisam ništa očekivao kad sam iz respekta prema Dinamu otišao na razgovor s Mamićem. Zagreb mi je jako drag. Imam ovdje puno prijatelja. Jedan od najljepših trenutaka u životu bio mi je kad mi je u bolnici u Petrovoj rođena kći.

Iako je Mamić zahtjevan i kompliciran čovjek, Halilhodžić tvrdi da se s njim lako dogovorio.

– Ovisi o tome komu je težak. Možda i nije težak, tko zna! Vi ga novinari pokušavate prikazati takvim iz raznoraznih razloga. To mi pomalo smeta. Možda i nije toliko loš. Klub financijski stoji izvanredno. Na sportskom planu je za Europu. Možda su napravljene neke pogreške. Možda. Ali, ima i puno toga pozitivnoga.

Ublažio gnjev navijača

Zasad je suradnja fantastična, pravi medeni mjesec.

– Nemam nikakvih problema, a hoće li ih biti, ne znam. Nisam u Dinamu zbog novca. Sinoć sam odbio ponudu da vodim jednu selekciju.  Mogu živjeti i bez Dinama.

Iako ne želi govoriti o tome, stekli smo dojam da ga Mamić dodatno cijeni jer ga je popularni Vaha spasio od velikog gnjeva navijača. S izvršnim dopredsjednikom čuje se svakodnevno.

– Razgovaramo po dva-tri sata. Mamić bi mogao čitav dan razgovarati o Dinamu.

Međutim, više ne treba galvanizirati momčad, to je isključivo trenerov posao. Prije nekoliko dana vidjeli smo Mamića i Halilhodžića kako za Bajram odlaze u džamiju.

– Dinamo ima izvanredne odnose s muslimanskom zajednicom. Ja sam ondje otišao prvi put. Mamić ide svake godine.

Prije dolaska u Zagreb, Halilhodžić je imao stalnu adresu u Parizu. Hoće li mu se pridružiti obitelj?

– Supruga će biti malo ovdje, malo u Parizu. Kći mi radi u Parizu, sad će i sin početi raditi.

Krajnje ambicije su mu da jednog dana bude europski prvak. Realan kakav jest, odmah je priznao da to s Dinamom nije moguće.