u svojim danima, noćima. Sve si mu dao a on te gazi, pljuje, objavljuje ti rat jer mu smetaš. Ti koji si ga stvorio, ti i tisuće zbog kojih je postojao. Sada vas mlati, sada vas siluje, sada vas se odriče. I sada si u fazi kada ga toliko voliš ali ga počinješ mrziti jer to nije ono za što si se godinama borio. Nije ono što si sanjao, nije ono što postoji radi tebe i takvih nego samo radi par interesnih skupina, korporacija i medija. I ubili su te, premlatili ti srce i ne možeš više to gledati. Dođe ti, da, dođe ti da ga uništiš i da ga nema, radije da ga nema nego da je ovakav. Prodan, uništen i privatni, obiteljski.

I gadi ti se beton, gadi ti se stadion, gadi ti se taj stranac koji je kupljen upravo, gade ti se hostese i švedski stol na poluvremenu. Gadi ti se sponzorski auto iza gola, svečana loža, gade ti se besplatne karte i pokloni. Gadi ti se maskota na terenu, gade ti se novine sa naručenim člancima, gadi ti se logo kladionice na dresu, gadi ti se najmoderniji bus. Gade ti se svi igrači tvoga kluba u repki jer znaš da igraju zbog interesa. Gadi ti se liga prvaka, gadi ti se život. Gadi ti se buđenje. Sve. Da, znam, sve.

I najradije bi ga zgazio, opravdano. Vratio mu za sve godine i godine silovanja, za sve udarce. Najradije bi okončao. A onda krenuo iz početka, iz zadnje lige, na nekoj livadi u 3 popodne u 7 mjesecu na +35 stupnjeva sa 5000 svojih momaka stvarajući takvu navijačinu u kojoj je TVOJ KLUB zabijao golove, slavio ih sa vama pod tribinom i slavio nakon utakmice uz emocije, osjećaje i ponos tih momaka što nose taj dres i na ponos svih tisuća onih koji mu posvećuju svoj život i svoje pjesme.