Osjetio je Kruno Jurčić zadnjih dana, doduše ne prvi put, što znači biti Dinamov trener. Njegovo lice u trenutku kad je saznao da Mateo Kovačić odlazi u Inter reklo je sve, svaki je komentar bio suvišan. Kruno Jurčić u tom je trenutku znao da ništa više nije kao što je zamišljao, da je ostao na vjetrometini.

Jer, Liga prvaka se predstavlja kao ultimativan cilj bez obzira na Kovačića, po tom 'zakonu’ Jurčić će biti glavni krivac ako Modri ne uspiju. Zlobnici bi rekli 'tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju’, svaki trener koji dolazi u Dinamo mora znati da su šokovi ovakvoga tipa u Dinamu uvijek mogući. Međutim, bez obzira na to, Jurčiću ovoga puta doista treba dati vremena i kredita da od materijala koji je ostao stvori momčad za Ligu prvaka, treba imati razumijevanja za probleme u kojima se našao.

“Zar doista Kovačić toliko nedostaje?”, pitaju zadnjih dana mnogi čitajući Jurčićeve jadikovke kako u momčadi, osim Sammira, više nema igrača za zadnji pas.

- U Turskoj smo igrali sjajno, lopta je išla tečno, bili smo na dobrom putu. Sad moramo stvoriti drugačiji Dinamo - kazao je nekoliko puta Jurčić.

Možda doista nitko, na prvi pogled, nije mislio da će Kovačić toliko nedostajati, međutim, tu se zaboravlja da Dinamo u šest mjeseci nije izgubio samo Matea, već trojicu igrača koji su 'znali s loptom’. Naime, lani u isto vrijeme u Dinamu su se pitali mogu li do Lige prvaka s momčadi koju imaju, a imali su tada uz Sammira još i Badelja, Kovačića i Alispahića. Četvorica 'španera’, koje je Ante Čačić pripremao za različite uloge. Recimo, u njegovom sustavu 4-2-3-1 za ulogu onog srednjeg igrača iza napadača konkurirali su Kovačić, Sammir i Alispahić.

Sjećamo se da je u jednom trenutku, dok je Sammir propuštao pripreme zbog ozljede, Čačić kazao kako bi volio da ima zdravog Sammira, ali da ima zamjenu za njega, jer su Kovačić i Alispahić igrači koji ga mogu odmijeniti. Imao je i taj 'luksuz’ da je, u svojim čuvenim rotiranjima, mogao Kovačića prebaciti u sredinu terena na Badeljovu poziciju te konce igre ispred suparničkog šesnaesterca prepustiti Sammiru i(li) Alispahiću. Iako Čačić Alispahića nije previše koristio, jer nije imao posebno mišljenje o njegovim fizičkim kapacitetima, Jurčiću je on u prošlom mandatu bio igrač s kojim bi, da nije bilo teške ozljede, najozbiljnije računao.

- Da sam znao da odlazi Kovačić, ne bih lako pustio Alispahića - priznao je neki dan i sam Jurčić.

I kad se vratimo još malo unazad, teško se sjetiti kad je Dinamo imao tako malo 'španera’. Zapravo, takvih je igrača uvijek imao, s vicom, idejom, završnim pasom... Nedostajali su oni brzi, spremni za trku svih 90 minuta. Zato Dinamo, osim Sammira, Moralesa i već spomenutog Alispahića, zadnjih godina nije niti kupovao 'španere’, orijentirao se na bekove, stopere, napadače... Sad je Jurčić ostao samo na Sammiru, dakle, nekoga mora dovesti. A takve je igrače najteže pronaći.

Ostaje, dakle, Halilović, ali on je još premlad za velika očekivanja i ne treba mu na leđa stavljati takav teret. Nekoga će morati kupiti, što je, rekli smo već - teško. Možda Pamić razvije svoj talent, možda se Brozović još više opusti pa postanu 'Kovačići’, možda i Husejinović barem nekim potezom dokaže da je hakler. Ali, do tada, kao što je najavio, Jurčić će stvarati 'neki drugi Dinamo’.

- Nećemo igrati toliko tečno, nadoknadit ćemo to agresivnošću - poručio je Jurčić iz Hercegovine.

Mijenja se čitava filozofija igre i momčadi, za to treba vremena i Jurčiću ga treba dati. Njegova je jedina krivica ovaj put što je povjerovao da Kovačić doista ne može otići iz Maksimira.

Ti si samo ljut što je odustao od romba..

-K…krunek, pobogu, da li si to ti? – upitao sam sa nevjericom, jer od svih mjesta u gradu nisam očekivao da ga zateknem baš tu, u carstvu bluda i poroka, sportskoj kladionici. Zbunili su me lažni brkovi i dioptrijske naočale koje je nosio, pogotovo zbog toga jer je u svakom našem prijašnjem razgovoru sa ponosom u glasu isticao svoje oko sokolovo.

''Skužio sam da Vaginaldo nije brijao noge točno dva dana i trinaest sati bez da sam ga dotaknuo po slabinama onaj put kad sam im složio jebačku taktiku. Vidim vlat trave kod suprotne korner zastavice! '' – povjerio mi se jednom prilikom, ''i to nakon što ugase reflektore. Bar ona tri, koji su koliko-toliko simetrični. Onaj četvrti stavljamo idući mjesec na krov one zgrade sa novom plavom fasadom između sjevera i zapada, tek tada će stadion biti potpuno i u konačnici europski.'' –povjerio mi se tom prilikom! (od tada je prošlo više od godine op.a.)

-NE, NE, NE GOSPODINE! Zasigurno griješite, mora da ste me zamijenili sa nekim! –uplašeno je vrisnuo iskobeljivši one svoje prekrasne prodorne okice tako da su skoro dodirivale rubove naočala…

-A…Ante se zovem, ž..živim tu blizu stadiona, b…bivši sam trener, sada na burzi, teško živim i borim se krvavo za svaku kunu! –ispalio je tako brzo da je skoro ostao bez daha, a rub desnog brka mu se otkačio i zaglavio među prekrižene prednje zube.

-S…sada moram ići, žena me čeka, Sulejman počinje za pola sata! – skoro da je slomio nogu dok je istrčavao kroz vrata, prethodno se spotaknuvši i srušivši koš nakrcan gubitnim listićima toga dana. Stopio se sa tamom i kišom te zagrebačke hladne noći, a ja sam ostao u kladionici kao popišan, kudeći samoga sebe zbog epohalne pogreške. Kako da se tako zajebem?

Za oko mi zapne nedovršeni listić koji je u žurbi ostavio naš Kr…Ante, nekih desetak parova, sve golemi koeficijenti.  Sa tim da na zadnjem paru nisam uspio dešifrirati da li je X ili 2, pa sam puknuo dvoznak i riskirajući uplatio 27 kuna i 50 lipa, kompletnu zaradu od skupljanja plastičnih boca oko Kauflanda u kvartu. Rizik se debelo isplatio.

Sutradan sam već pakirao kremu za sunčanje faktor 50, treba za mjesec dana tropskog otočja. Da sam odigrao čistu dvicu, priuštio bih si i jedan manji otočić u arhipelagu. No i ovako je dobro. Živjela ta kladioničarska… kako li se već zovu….