Kakav crni zeleni Werder. Zaboravite kukanje. Boli vas aduktor zadnje lože, pijete noćima, imate ljubavnice i vanbračnu djecu, pišate u lavabo, ne znate plivati? Kog briga. Istina, ne liječite sidu, niste pronašli novi planet, pa ni mačku niste spasili s drveta; ali kad izađete na taj ukleti maksimirski travnjak u svetom dresu pred 40.000 grla, pogledate tribine kako se tresu od urlika, osjetite miris navijačke krvi, ritam bubnjeva, znoj na licima, dim baklji u grlu i očima, shvatit ćete. Pogledajte dobro u krug. Tu ste doma, a mi vam čuvamo leđa. S najljepšim grbom na prsima, istrčat ćete na prvu crtu, pogledati jedan drugome u oči, zakunut se - do zadnje kapi znoja, stisnuti zube i bez kalkulacija, lažnih osmijeha, stisnutih figa natopiti dres pobjedom - toliko nam dugujete.

Bez Dinama, vi ste nitko i ništa, baš kao i mi. I zato nemate pravo. Nemate pravo na strah. Ne ovaj put. Kukavicama se ne oprašta. Zaboravite, bar ovaj put, slavu, moć, hrpe dolara, plitke manekenke i bijele limuzine; skupite se pod plavim barjakom i odigrajte za osjećaj. Onaj osjećaj pobjede pred deliričnom masom, ljudima koji su prošli tisuće kilometara zbog kluba koji im je toliko puta uzvraćao pognutim glavama i neshvatljivim porazima. Napravite to i uživajte, jer, jesen, dvije i nema vas više. Putujete uz kavijar i šampanjac na travnjake snova, ogrnute potocima slavlja i glamura. I tu se rastajemo.

Vama pogledi milijuna ljepotica bez duše, plastični pljeskovi, pobjede bez okusa i mirisa; nama zagrljaji pijanih prijatelja na kiši, u gustom dimu na 0:0. Budimo iskreni, ne bi se mijenjali. Ni mi, ni vi. No, oprošteno vam je. Ako prije bijega u Europu, dovedete tu istu Europu u naše dvorište, da im pokažemo kako se voli. Navija. Živi.

Ima nas debelih i ćelavih, ružnih i glupih, dlakavih i munjenih, no uvijek smo tu, uz vas. Sjetite se toga jednog dana kada vas prodaju Nijemcima, Španjolcima, Talijanima, Englezima, Rusima, kad istrčite na ušminkani Nou Camp, Old Trafford, Delle Alpi. Sjetite se onog osjećaja na prepunom, trulom Maksimiru kada je pao moćni Werder. I priznajte. Sami sebi. J***š lovu. To je to. Nikada njihove pobjede neće biti slatke, koliko su gorki naši porazi. I zato, ramenom, koljenom, bubregom, jetrom, nije bitno. Zabijte taj prokleti gol, ukotrljajte taj kožni balon iza crte, za nas, za osjećaj. Za oproštaj...