mir momci,radi se na pojačanjima,evo iz sutrašnjeg tiska

"Uđite samo", tim nas je riječima dočekao Kruno u svom.domu.obučen u trenirku adidas donji dio,štucne onako navučene preko trenirke,možda malo prekratka,istrošena majica sa slikom Mourinha,traka s grbom Italije na glavi,znojnik na lijevoj,sat na desnoj ruci,u rukama dve bučice od 2 kg i znoj,potoci znoja što su se slijevali niz tijelo napaćeno od višestanog ubijanja u kućnoj teretani...
-"šta ćete popit,cedevita,može?",-ma može rekosmo mu,kad iz voleja opali "da pristavim kavu,jeste li za čajne kekse,pojest išta,omlet,bilo šta,ženooooooo".pozove Kruno pomoć,jer sve ovo što nam je ponudio treba netko i iznjet na stol,a Kruno je sve samo ne domaćica u kući.on pita gosta,a drugi izvršavaju.red je red
nije ni kava stigla na stol,a Kruno je bez da ga je itko išta pitao,gledajući nas u oči,onako kako samo on to zna,pročitao šta nas zanima i odapeo;
-"ma tražimo pojačanja,pogledaj miki samo ovog,dribler strašan,vješt s loptom ko ja sa ženom,hahahha.no skup,je.evo ja želim i pratim,dapače obožavam Kokalovića.a zovem u Koprivnicu,ovi zamisli traže 3milje.pa nemam tolko,nudim dva na svoju ruku.zovem Zdravka,spomenem mu koliko traže,ovaj me tera u rodni kraja dva puta.da nemam ja šta na svoju ruku.da ako hoću na svoju ruku,mogu direkt na njegovu čunu.pa nije mi lako,neznam miki da li me shvaćaš",požali se Kruno,zamahne rukom i primakne se bliže nama.osjetili smo opasnost i ispričali se da imamo drugog posla i pobjegli glavom bez obzira