Rus potroši stotine svojih milijuna da kupi klub u Americi. Ili Engleskoj. Ili Francuskoj. Šeik potroši milijarde da kupi klub u Francuskoj. Ili Engleskoj. Ili Španjolskoj. Indijac u Americi. Amerikanac u Engleskoj. Grk u Grčkoj. Turčin u Turskoj. I svima je prvi zadatak isti. Zadržati navijače. Privući navijače. Zadovoljiti navijače. Tko tu bitku slučajno izgubi ne ostaje dugo.

Prosvjedovali su navijači i drugdje protiv vlasnika koji su u klub donosili *svoje* milijune. Ali ni jednom vlasniku nije padalo na pamet tjerati ih s tribina. Okruživati ih policijom kao da su u logoru. Tretirati ih kao stoku samo zato što misle drugačije. Ni jednom vlasniku nije palo na pamet reći "svi koji su bili na onoj tribini s koje su me vrijeđali protiv Southamptona neće moći kupiti ulaznicu za Northamptona. Klub je moj, ja sam ga kupio svojim novcem i mogu što me volja".

Nigdje na svijetu ne postoji klub koji svoje titule slavi pred praznim tribinama, a one koji ga vode nije za to briga. Ni sramota. Niti sebe drže odgovornima. Nigdje na svijetu ne postoji klub koji iz godine u godinu gubi novi komadić svoje duše, a da oni koji ga vode ne trpe nikakve posljedice. Nigdje na svijetu ne postoji klub koji je tako zdušno uništio i rastjerao ono najbolje i najvrjednije što svaki veliki klub čini velikim.

Ljude kojima je do njega stalo.

Klub bez navijača nema smisla. Bez obzira na sve trofeje i milijune na nečijem računu. Klub bez navijača nema dušu. Klub koji sa *svojih* tribina tjera *svoje* navijače i misli da je to ispravno? Da će tako pobijediti? Klub koji je došao do toga da mu kordon policije mora razdvajati "buntovnike" i "plaćenike" na istoj tribini?

Razumijem rat protiv huligana i njega podržavam 100%. Ali ovo nije rat protiv huligana. Ovo je rat protiv neistomišljenika. U demokratskoj državi. U Europskoj uniji. U 21. stoljeću.

Slušam neke stare prijatelje Dinamovce i hvata me tuga. Ljude koji nisu nikakvi huligani, koji u životu nisu upalili baklju, kamoli nekome razbili glavu. A koje su svejedno potjerali. I nisu uopće trebali upotrijebiti silu. Otišli su sami. I sa stadiona i iz srca. Zauvijek.

Nikad nisam krio da sam Hajdukovac, ali nije me sram reći da mi fali Dinamo. Onaj pravi Dinamo. Onaj purgerski, ne portugalski. Onaj Dinamo koji sam poštovao. Dinamo koji je imao dušu. Dinamo koji je znao kako se zove, koje je godine osnovan, koga predstavlja, za koga se bori i zašto postoji. Oni derbiji nakon kojih su me prijatelji Dinamovci zvali i zajebavali. Oni derbiji nakon kojih bih ja njih zvao i zajebavao.

Ni jedan ozbiljan klub nije uspio pobijediti svoje navijače. Vjerojatno zato što ni jedan ozbiljan klub to dosad nije ni pokušao. Neće ni ova Dinamova uprava pobijediti svoje navijače. Pitanje je samo koliko će onih najupornijih koji i dalje odbijaju okrenuti leđa ili pognuti glavu ostati da na nogama dočekaju pobjedu. I hoće li ta pobjeda uopće biti pobjeda kad se zbroje sve ozljede i žrtve? I sve što je tijekom te borbe zauvijek uništeno? Poput svih onih, i njihovih sinova, kojima više nije stalo.

Što ako je sve ono za što se vrijedi boriti - Dinamo u toj borbi već nepovratno izgubio?