DINAMO UTAJIO POREZ
OD 350 MILIJUNA KUNA?

Neki gradski čelnici će reći kako je nalaz Financijske policije u klubu prilično bogat, a u kuloarima se spominju cifre od 250 do 350 milijuna kuna za koje je Dinamo navodno zakinuo državu. Naime, igrači su plaćani kreditima koje bi vraćali prilikom odlaska u inozemstvo, no sumnja se da klub tada nije plaćao poreze
Kreditirani su Silvio Marić i Dario Šimić - svaki s više od dva milijuna kuna, Igor Cvitanović - 1.656.451 kuna, Danijel Šarić - 1.286.550 kuna, Dražen Ladić - 1.168.250 kuna... S Robertom Prosinečkim je, pak, sklopljen ugovor o dolasku u "voljeni klub" za 12.498.250 kuna. Najtragičniji je, međutim, (ne)sporazum po kojem je Joško Jeličić za sjedenje na renoviranim stadionskim tribinama godišnje dobivao i više od 500.000 DEM!

Piše: Igor DOŠEN

Je li kriza u Dinamu dostigla vrhunac ili modri tabor tek očekuju crni dani? Na to je pitanje teško dati odgovor jer je javnost od nove vlasti očekivala procesuiranje više "krupnih riba" pa se i u slučaju kluba iz Maksimirske 128 možda na kraju bude govorilo o brdima i mišu. Moguće je da zbog umirenja (hajdučke) javnosti neki od bivših čelnika Dinama bude u pržunu "dva i pol dana", pa onda pušten po uzoru na Buljana i Rožića.

Akcija stadion

Prije nego se dotaknemo kupoprodaje nogometaša, moramo se osvrnuti na nedovršeni stadion, kojega Mirko Novosel naziva ponosom, a mnogi Zagrepčani ruglom koji je zatvorio i devastirao prekrasni makimirski park. Neki izvori bliski policiji čak se pitaju ima li novoizgrađena sjeverna tribina uporabnu dozvolu s obzirom na (ne)sigurnosni aspekt. Naime, navedena je toliko strma s

prilično uskim prolazom između redova pa je opravdana bojazan što bi se moglo dogoditi ukoliko (ne daj Bože) dođe do gužve na njezinu gornjem dijelu. Isto bi se pitanje moglo postaviti i za nadograđenu zapadnu tribinu.
Vratimo se, pak, policijskom "češljanju" Dinamovih knjiga. Neki gradski čelnici će reći kako je nalaz Financijske policije u spomenutom klubu prilično bogat, a u kuloarima se spominju cifre od 250 do 350 milijuna kuna za koje je Dinamo navodno zakinuo državu. Naime, igrači su plaćani kreditima koje bi vraćali prilikom odlaska u inozemstvo, no sumnja se da klub tada nije plaćao poreze. Kreditirani su Silvio Marić i Dario Šimić - svaki s više od dva milijuna kuna, Igor Cvitanović - 1.656.451 kuna, Danijel Šarić - 1.286.550 kuna, Dražen Ladić - 1.168.250 kuna...
S Robertom Prosinečkim je, pak, sklopljen ugovor o dolasku u "voljeni klub" za 12.498.250 "kunića". Najtragičniji je, pak, (ne)sporazum po kome je Joško Jeličić za sjedenje na renoviranim stadionskim tribinama godišnje dobivao i više od 500.000 DEM! Dijelu novca od transfera u inozemstvo već spomenutih Marića i Šimića, te Tomislava Rukavine i Marka Viduke gubi se trag.
Jedan od čelnika kluba Mirko Barišić nedavno je izjavio da je Dinamo u gubitku 18,5 milijuna DEM, od čega je igračima dužan šest milijuna, a 12,5 milijuna dobavljačima, zatim po raznim pozajmicama, kreditima od banaka... Privredna banka je početkom lipnja dala Dinamu (po tko zna koju) injekciju od pet milijuna "orlova", "Autobusni kolodvor" ranije istocifreni iznos, ali u kunama...
Pitanje je zapravo kako je klub koji je dvije godine zaredom bio sudionik izuzetno profitabilne Lige prvaka, prodao niz kvalitetnih igrača za dobre novce (spominje se cifra od devedesetak milijuna kuna) - mogao zapasti u goleme dugove. Je li još veća lova potrošena za zadržavanje postojećih i dovođenje novih igrača (i trenera tipa Ardillesa)? Neki će napomenuti da je veliki problem odlijevanje novca, zapravo njegovo dijeljenje šakom i kapom - kako nogometašima ispod stola, tako i raznim menadžerima i međusobno među klupskim dužnosnicima.
Izvori koji za sebe tvrde da su "uvijek dobro obaviješteni" ističu kako neki čelnici kluba i nisu pitali za kvalitetu igrača kojega su dovodili (otuda i promašaji a la Mikulenas), već "koliko će od tog transfera meni pripasti?" Slično je pitanje, navodno, postavljano i prilikom prodaje nogometaša inozemnim klubovima.

Sporni transfer Viduke u Celtic

Jedna od najspornijih trgovina bila je prilikom prijelaza navednog Viduke u škotski Celtic. Već je poznata priča kako su, navodno, prodavači korpulentnog australskog centarfora osnovali u inozemstvu off shore kompaniju na njegovo ime te tražili Škotima da uplate novce na taj, a ne klupski račun, što su ovi odbili. Otuda i priče u našim novinama o nepridržavanju uprave kluba iz Glasgowa dogovora o kupnji Viduke. Nakon realiziranog transfera tadašnja je Croatija podijelila novac "fifti-fifti" s prodanim igračem, bez obzira na ugovor kojim je klubu trebalo pripasti 70, a Viduki 30 posto novca.
Sporan je i prijenos 850 tisuća maraka jednoj britanskoj posredničkoj agenciji s računa Croatije u Hypo banci, što je odlazeći Mirko Novosel opravdao dogovorenom provizijom za jednog menadžera.
Prelazak Darija Šimića u Inter stajao je, službeno, 10 milijuna DEM, umjesto 14 milijuna, koliko je ponudio jedan belgijski menadžer. Novosel je taj "manjak" u zaradi obrazložio pridržavanjem ranije sklopljenog predugovora s Interom. No, neki će reći da je Šimićev odlazak koštao zapravo koji milijunček više od naznačenog, a da su "neproknjiženi višak" odgovorni podijelili među sobom.

Canjuga prepuštao Novoselu potpis

Već spomenutog košarkaškog stručnjaka za kojega mnogi ističu da je "zalutao u nogomet" neki optužuju i za namještanja poslova sinu i prijateljima glede izgradnje maksimirskog stadiona, klupsko plaćanje telefona njegove supruge, utaje honorara treneru Iliji Lončareviću... U kontekstu potonjeg spominje se i "nedodirljivi" Zlatko Canjuga - kako je navodno svojim vezama spriječio policijsku istragu nad spomenutim trenerom glede tužbi koje su podnijeli Belupo i Podravska banka u svezi s pljačkom preko 400 tisuća maraka.

Kad smo već kod malog Cezara, recimo kako neki ističu da u njegovu slučaju policajci baš i neće "omastiti brke", jer nije ostavljao pisani trag. Tako smo iz pojedinih menadžerskih krugova čuli da je Caki navodno puštao Novoselu i drugima da sve potpisuju, no da je i on "svoj konto u njemačkoj banci povećavao nakon transfera igrača". Neki, pak, Canjugine možebitne grijehe vide u prebacivanju novca iz gradskog proračuna u klub.

Šoićeva uloga

Posebna su priča i veze hrvatskog bivšeg, aktualnog (i budućeg?) nogometnog prvaka s posrnulom Komercijalnom bankom, koja je klubovima neštedimice davala novac koji je potom preinačila u nikad vraćene kredite. Time je Josip Šoić, navodno, kupovao svoj nogometni status. No svejedno je za njega vezana epizoda bježanije preko stadionske ograde pred razbješnjelim igračima i drugim klupskim čelnicima koji su se osjetili prevarenim.
Priča se i kako je Šoić jeftino od Zagreba kupio nogometaše Renata Jurčeca i Gorana Jurića te ih skupo prodao Croatiji. Prvom je nakon obavljena posla obećao trosobni stan i 150 tisuća "marona", a drugom dvosobnu "gajbu" i 50 tisuća DEM manje. Te igračke transakcije su Šoić i Rizvanbegović sugerirali predsjedniku Tuđmanu, bez čijeg se amaneta očito ništa u klubu iz Maksimira nije moglo uraditi. I Novosel je istaknuo da je u Dinamo praktično došao po Tuđmanovoj direktivi.

Slične afere

Kad su vodećim nogometnim klubom u Hrvata (kojega zlobnici nazivaju hrvatskom Crvenom zvezdom) vladali Zdravko Mamić i Ćiro Blažević potrošili su navodno "samo" šest i pol milijuna DEM.
Što će sve Odjel za borbu protiv gospodarskog kriminaliteta PU zagrebačke u suradnji s Financijskom policijom natovariti na "sirota i nejaka" pleća omiljenog kluba Pantovčaka i okolice ostaje da se vidi. Do policijskih informacija je u ovoj fazi izuzetno teško doći. No, kad je ipak ponešto osvanulo u najmlađem hrvatskom dnevniku, neki su novinari za to optužili MUP, ili još konkretnije glasnogovornika Slavka Raku, uz objede da on očito "opslužuje Jutarnji list informacijama". To je, pak, iz MUP-a decidirano odbijeno.
Određenim se, pak, sportskim novinarima prohadezeovske provijencije ne da vrtiti svoje veze i načinjati "aferu Dinamo", jer su se u bliskoj prošlosti previše "lizali" s Canjugom, Blaževićem i drugima, pa kako da sada pišu o eventualnim njihovim makinacijama.
Neki, pak u slučaju Dinama, Hajduka i ostalih sportskih kolektiva vide identične događaje onima iz prošlosti "bratskog (su)života južnoslavenskih naroda". Naime, prisjetimo se afera oko završetka nogometnih prvenstava bivše države, transfera igrača, koje su punile novinske stranice i time skretale pozornost javnosti s katastrofalno loše ekonomske situacije zemlje. Očito se i izuzetno loša hrvatska stvarnost, koja je još gora od one koju mediji prezentiraju, želi preusmjeriti u (ne)sportske vode. No, bez obzira na to Hrvati kao sportska nacija žele procesuiranje svih negativnosti, koje su proteklo desetljeće bile zamagljivane izuzetno uspješnim rezultatima hrvatskih sportaša, uglavnom stasalih u bivšim kvalitetnim jugo-ligama.

Od bivših uspjeha više se ne živi

Biologija ipak čini svoje pa su mnogi nogometaši, košarkaši, rukometaši... pred mirovinom, a nekvalitetne hrvatske lige ne mogu reproducirati potrebnu kvalitetu pa su i sportski rezultati sve slabiji. Od bivših se uspjeha ne živi, te bi realno trebalo sagledati i njihovu drugu stranu, npr. što se sve "valjalo" iza osvojene bronce "vatrenih" na SP u Francuskoj. Kako niti Domovinski rat više nije nešto u što se nitko ne smije dirnuti, zašto bi to bio sport.
Samo da ne ispadne opet za sve i jedino kriv - Miroslav Kutle. Iz policijskih se kuloara može čuti da će i Ivić Pašalić doći na red kad (ako) za to bude "dan politički mig". Izvori bliski zagrebačkom Županijskom sudu napominju da bi sredinom srpnja (dakle prije kolektivnog odlaska na godišnji odmor) mogle biti procesuirane osobe iz tzv. visoke politike. Živi bili pa vidjeli, rekao bi naš narod. Za sada se "zadovoljimo" spekulacijama o Dinamu i oko njega, kako bismo na kraju vidjeli tko će "i u nebo s njim", a tko "u pakao"!

PRETVORBA, DRAŽBA I LAŽBA HAJDUKA
- POŠTO HAJDUK
NEK’ SE
DRŽAVA MISLI!

U sadašnjim uvjetima Hajduk mjesečno troši brutto po milijun kuna na plaće 120 zaposlenih. Igrača je 47. Da se zna čiji je Hajduk ne vjerujem da bi bilo više od 30 zaposlenih igrača i sigurno bi sve skupa klub zaposlio 50 do 70 ljudi. Koliko bi to onda bilo godišnje ako sada troši na plaće brutto oko tri milijuna maraka.

Kad se izračunaju svi najskromniji troškovi ispada da bi se Hajduka moglo odlično voditi sa 20 milijuna maraka a što je to za četiri - pet bivših Hajdukovih bogatih igrača. Ništa.

Za koji dan Hajduk igra s Dinamom u superkupu, odmah zatim starta u Europi protiv Mađara, istovremeno stvara momčad, mora prodati i kupiti, otkud novci, još nisu isplaćene plaće za zadnja dva mjeseca, a stotinjak uposlenih u Poljudu sve nestrpljivije čeka...

Da mi recimo padne na pamet pomoći Hajduku i uplatiti mu koji milijun maraka (a sve sam bliže toj ideji), to ne bi bilo moguće. Ne zato što ja nemam tih milijun maraka, nego zato što ih nemam gdje uplatiti.

Nema ni za plaće

Hajdukov je račun blokiran zbog dugova. Na primjer, dužan je platiti struju, vodu ili telefon. I čim ja stavim tih milijun maraka na račun, već ih nema. Jer dug je veći, u pitanju su milijuni i dok na računu ne bude nula, dotle će biti blokiran. A da bi se došlo do nule, treba najmanje desetak-dvanaest milijuna maraka. Kako će onda hajdukovci dobiti plaće. A dobit će nekako. Kao i svi ostali u ovoj državi koja je s matematikom i ekonomijom ušla u metafiziku.
I sad, umjesto da Hajduk plati svoje dugove, njegov predsjednik Branko Grgić odlazi razgovarati s Račanom, Mesićem i s kim još, možda i s predsjednikom Amerike, jer Hajduku treba pomoći. Bilo bi dovoljno da mu se deblokira račun. A da ne plati dugove. Jer bi šteta bilo da Hajduk ne nastupi u Europi i u Prvoj ligi. Bez toga bi narasli novi dugovi i propustila bi se prilika da se nešto zaradi u Europi i u Prvoj ligi te da se kupoproda poneki igrač. Sve to Hajduku trenutno treba, reći će predsjednik Branko Grgić, samo kao privremeno rješenje da bi se uskoro uspjelo privatizirati klub i osoviti ga na svoje noge tako da ne bude na teret ovoj državi. Međutim, o tome se već govori najmanje deset godina.
Još je bilo Jugoslavije kad je onaj trgovac kravama, naš čovjek na radu u Belgiji, došao u subotički Spartak da ga kupi. Od tada do danas nije se prestalo govoriti o pretvorbi, dionicama i privatizaciji, a još uvijek je sve društveno, državno, to jest ničije. Dakle, nismo se makli od socijalizma, osim što su pojedinci imali sreću da se kutliziraju te tako društveno vlasništvo prepuste u ruke falših privatnika i krivotvorenih vlasnika koji su u biti samo spiskali sve što je od socijalizma preostalo.

Dug - više od 13 milijuna DEM

Bez obzira na tu pretvorbu, dražbu i lažbu Hajduka i sizifovski odlazak predsjednika Grgića preostalim predsjednicima Mesiću, Račanu itd. - nekog boljeg i ekonomski opravdanog izlaza nema. Hajduk je u minusu i ne samo što se ne zna čiji bi bio plus u Hajduku nego se ne zna ni čiji je taj minus, pa je zatvaranje ljudi potpuno besmisleno nanošenje novih šteta.
Minus u milijunima maraka se ne može izbrisati i na kraju će to kako bilo da bilo netko platiti, što država, što svi ostali kome duguje Hajduk. Jedino bolje rješenje od toga jest da se sve proda što Hajduk ima i da se time podmire dugovi. Na primjer, da se sad prodaju Baturina, Vučko, Pletikosa, Mrzlečki, Leko, pa i Obilinović, a onda možda i drugi mlađi igrači koji nisu dospjeli za prodaju, recimo Deranja. Neka igra Hajduk s juniorima i počne iz početka. Ako ide u stečaj, morao bi startati od četvrte lige...
Bezizlazna situacija. Onda, što će se zbiti? Hajduk trenutno izgleda ovako u pitanju svojih obaveza i potraživanja. Počinjem se izražavati kao mogući kupac Hajduka. Pošto? Pitao sam redom u Poljudu mnoge. Hajduku jest blokiran račun, ali ta cifra zbog koje je blokiran, ne mora biti stvarni Hajdukov minus, jer nisu ljudi baš realni kad traže da im se isplate dugovi, pa je tako i s vjerovnicima koji terete Hajduka. Stvarni dugovi Hajduka penju se na nekih dvanaest (12) milijuna maraka.
Na blokadu računa otpada nekih osam i pol (8,5) milijuna DEM. A dugovi Hajduka koji otpadaju na plaće zaključno s 30. lipnja iznose oko pet (5) milijuna DEM. To su neisplaćene plaće za sve uposlene u posljednje vrijeme, dakle obaveze prema zaposlenima u radnoj zajednici i prema igračima, trenerima. Radi se o bruto iznosu. Plaće su u biti 2,9 milijuna DEM, a doprinosi državi otprilike 2,1 milijun DEM. Ukupno Hajduk duguje od 1997. godine računajući minus na blokiranom računu (8,5 milijuna) i neisplaćene plaće (5 milijuna) = ukupno više od 13 milijuna maraka. 
Da hoću kupiti Hajduka, morao bih najprije potrošiti 13 milijuna kako bih mogao osloboditi račun i podići bilo što od zarade, profita ili sponzorstva. Eventualni vlasnik mogao bi ipak računati s realnijom cifrom od nekih 11 milijuna maraka, jer bi za oko dva milijuna trebalo umanjiti onih osam i pol minusa na blokiranom računu. Naime, i Hajduku duguju, i to otprilike dva milijuna DEM, sponzori i slično.

A tko je vlasnik?

Posebna priča je, međutim, što je to Hajduk, tko je njegov vlasnik, kako klub stoji u pravnom smislu. Zna se da je to udruga građana. Dakle, ona grupa ljudi koja ga je osnovala. Ali tko su ti ljudi, oni nisu vlasnici niti to mogu biti. Ne mogu vlasnici kluba biti navijači, Torcida, Društvo prijatelja kluba, skupštinari, premda u biti to jesu osnivački i Hajduk je njihov.
No, kad pogledate da je Hajduk organizacija koja ima svoju vrijednost u novcima, bilo u minusu ili u plusu, onda vam se u svakodnevnom životu kluba pojavljuje mogućnost da netko mora platiti taj minus, a to je vlasnik kluba. Hoće li Torcida platiti tih jedanaest i pol milijuna maraka duga zbog čega je klub u minusu i ne može raditi jer mu je blokiran račun? Dakle, Hajduk je ipak ničiji klub. Jednako bi bilo i u slučaju profita, da je Hajduk recimo u plusu. Bi li na taj profit imali pravo navijači, skupštinari, osnivači, torcidaši, društva prijatelja, tko sve?
A udruga građana po zakonu uopće nema pravo dijeliti zaradu ili profit čak da se taj plus na kraju godine i ispostavi. Prema Zakonu o sportu klubovi su neprofitabilne ustanove ili organizacije. E, ali 1994. godine izašli su novi zakoni prema kojima zakonodavac od udruge građana, dakle i od Hajduka, traži da se pored postojećeg knjigovodstva mora voditi još jedno paralelno knjigovodstvo u kojem će se evidentirati sve što bude u poslovanju kluba, odnosno udruge građana profitabilno.
Hajdukov financijski direktor Ivan Zelić koji u klubu vodi knjige već tri godine tvrdi da je to bila velika glupost tražiti od sportskih klubova da vode dvostruke knjige, a još veća je bila glupost da klubovi evidentiraju sve što je u njihovim poslovima profitabilno. Zašto? Zato što, kaže Zelić, nema toga što u životu jednog sportskog kluba nije profitabilno. Profit su i reklame, i djelovanje marketinške službe, i prihodi od ulaznica, od gledatelja na utakmicama, od televizije koja plati TV prijenos, od prodaje igrača, od sponzorstva...

Klubovi - šverceri

Jednostavno nema stavke koja nije profitabilna. A još veći nonsens je taj Zakon o sportu koji zabranjuje klubu da bude profitabilan kad u biti sve što uradi radi za profit. No, zakon ima namjeru da se profit ne iznese iz kluba nego da ostane u njemu za klupske aktivnosti. Ajde, to bi bilo u redu, ali čemu onda duple knjige i evidentiranje profita? Zna se čemu, evidentiranje služi tome da se prijavi porez i da država zaradi na svakome profitu u klubu kojemu je u biti zabranjeno da bude profitabilan, a sve je u stvari profitabilno i sad, ajde, izvucite se vi iz toga kupusa...
Niti jedan klub nije ispunjavao porezne obaveze prema državi u tom smislu. Nema sumnje da su klubovi u stvari prali novac, da bi prodali igrača u inozemstvo, novac bi stigao na neki privatni račun u inozemstvo, a koristio bi ga klub. Klub je dakle prodavao, to jest trgovao, a da za tu djelatnost državi nije platio porez. 
Tragikomična je usporedba, no u biti je Hajduk jedna vrsta mega švercera. Ni šverceri, kojih ima posvuda na javnim mjestima, ne plaćaju državi doprinose a bave se trgovačkom djelatnošću. Zašto? Zato što im država nema obraza zatražiti još i to da plate porez nakon što ih je učinila nezaspolenima u nizu otkaza s početka posljednjeg desetljeća. Međutim, na čelo te iste države sad je došla nova vlast koja bi to klupko morala razriješiti, a neće ga moći razriješiti ako bude ignorirala činjenicu da se prije nje (prije te nove vlasti) u toj istoj državi živjelo čak deset godina sasvim legalno po ilegalnim pravilima. Kako će ova nova vlast smaknuti švercere ako im ne nađe stalno zaposlenje. 
Dinamov slučaj otkriva da se državu izbjeglo u plaćanju poreza za 250 do 350 milijuna kuna, a to je 60 do 80 milijuna maraka. Ako su tako svi bitniji sportski klubovi ostali dužni državi, onda bi se moglo dogoditi da država sportu naplati oko milijardu maraka. U tom slučaju bi država postala generalni vlasnik sporta jer naravno da joj sport ne može dati tu milijardu. Država kao generalni sportski vlasnik - to je totalna centralizacija pa nema šanse da se to dogodi. Osim toga se to ne isplati državi. Iz toga bi se dalo zaključiti da država sad izbjegava sportske klubove onako kako su oni dosad izbjegavali nju (u plaćanju poreza).

Država mahnito bježi od sporta

Da ne bi postala vlasnik tolikih dugova, država će u mahnitom bijegu od sporta - ma koliko joj on bio potreban - morati što prije privatizirati sve klubove. No, tko će biti gluplji ili luđi od države pa da ih usprkos tolikim dugovima ipak kupi. Nedostaje zakonski paket uvjeta za cijelu tu privatizacijsku priču, a kad bi netko i složio pravu, odgovarajuću priču o konačnom i definitivnom dioničarstvu na ovim prostorima - možda bi se onda i našli kupci Hajduka. 
U sadašnjim uvjetima Hajduk mjesečno troši brutto po milijun kuna na plaće 120 zaposlenih. Igrača je 47. Da se zna čiji je Hajduk, ne vjerujem da bi bilo više od 30 zaposlenih igrača i sigurno bi sve skupa klub zaposlio 50 do 70 ljudi. Koliko bi to onda bilo godišnje, ako sada troši na plaće bruto oko tri milijuna maraka. Kad se izračunaju svi najskromniji troškovi, ispada da bi se Hajduka moglo odlično voditi sa 20 milijuna maraka, a što je to za četiri-pet bivših Hajdukovih bogatih igrača. Ništa, samo nitko ne želi staviti novac u sadašnjim uvjetima bez pravila igre jer nitko ne bi bio siguran što će mu se s novcem dogoditi.
Restrikcije s Prosinečkim u Dinamu i s Bilićem u Hajduku najbolji su pokazatelji da se i drukčije može poslovati u klubu. Ako je Prosinečki dobivao 1,7 milijuna maraka za godinu, odnosno za 32 utakmice, a pitanje je koliko bi ih odigrao, onda se postavlja pitanje tko to može platiti u bruto iznosu s državnim doprinosima = 3,4 milijuna DEM. Eto, s tim novcem Prosinečkom, Hajduk podmiri sve plaće zaposlenih za godinu dana, što znači da Prosinečki vrijedi kao cijeli Hajduk.
Očigledno je da je takve poslove sklapao netko tko nije trpio i posljedice takve ekonomije.

Na Baturini je zaradio Zagreb

U Hajduku se recimo u Baturinu investiralo dvostruko više nego što se sad može na njemu zaraditi ako ga se proda. Pravi novac na Baturini zaradio je Zagreb kad ga je prodao Hajduku. A Hajduk je izgubio. Tko je sklopio taj negativni posao? I što bi bilo da je Hajduk vlasništvo onoga koji je sklopio tako negativan posao. Tada bi snosio i posljedice, pa onda možda ne bi ni pogriješio u procjeni, a ovako, fućka mu se kad je to na teret ničijega kluba.
Druga Hajdukova šansa je Split, grad koji je s Dalmacijom uvijek živio za balun. Nije teško zamisliti Hajduka koji bi stalno punio stadion. To bi značilo 35.000 gledatelja puta minimalnih 10 maraka za ulaznicu = 350.000 DEM pa kad se to pomnoži s na primjer deset takvih utakmica godišnje, onda je to onih tri i pol milijuna maraka potrebnih za plaće. Hajduk bi mogao dobro živjeti i bez vlasnika koji bi ulagao u njega. Dakle, potrebno je samo uspostaviti pravila Zapada za kojim zaostajemo možda još i više negoli prije deset godina kad je dioničarstvo prvi put osvanulo na ovim prostorima.
E, tu sad počinje prava bitka. Za uspostavljanje pravih pravila igre na osnovu kojih bi stvarni kupci pristali ući u Hajduk, za tu priču potrebno je političko miješanje države svesti na razumnu mjeru koja bi odgovarala i eventualnim vlasnicima u toj privatizaciji sporta. Ali povuci - potegni tek će početi. Ali onda kad bi se sve to i završilo sretno, pa bi Hajduk postao nečije privatno vlasništvo, i onda se postavlja pitanje koliko bi sport u nas od toga profitirao, a koliko izgubio. U Turskoj oslobađaju sport od poreza i rezultati se već vide jer se više ulaže u sport. 
Hajduk je od publike u proteklom razdoblju živio gotovo nikako. Prihodi od ulaznica s utakmica bili su 11,2 posto ukupnih prihoda, što je za Hajdukov image smiješno, a s druge strane za našu gospodarsku situaciju katastrofalno jer od čega su uopće onda sastavljeni preostali Hajdukovi prihodi, čak 89 posto ako je na publiku otpadalo samo 11 posto...
Živjelo se od transfera, što znači da je Hajduk jeo sam sebe. Netko je u svemu tome ipak profitirao jer sadašnji Hajdukov minus od 11 milijuna maraka nije stvar duše nego čista materija. Ako ti milijuni nisu tamo gdje bi trebali biti, dakle u džepovima Hajdukovih vjerovnika, onda znači da su na nekom drugom mjestu gdje im nije mjesto. Makar da su potrošeni i na skupe hotele ili jaču spizu, činjenica je da se to ne bi dogodilo kad bi Hajduk imao vlasnika koji bi na kraju godine ustanovio da mu fali desetak milijuna maraka. 
Pa sad nek se država misli.