PIŠE T. ŽIDAK Zdravko Mamić se privatizacijom Dinama želi riješiti najžešće opozicije
Dinamo ide u treću privatizaciju u zadnjih 25 godina. Ovaj put to nije zbog najlakšeg puta do profita, nije ni pokusni kunić privatizacije, kako ga je svojedobno zamislio pokojni predsjednik Franjo Tuđman, ovaj put se privatizacijom najlikvidnijeg hrvatskog sportskog kolektiva želi riješiti problem s navijačima, koji već godinama stišću obruč oko Maksimira i Zdravko Mamić sve teže diše. Naravno, najbrži je to put i do svježeg kapitala, ali i put da se klub napokon izvuče iz prosječnosti, kada su u pitanju europski rezultati.
Treći pokušaj
Početkom devedesetih Dinamo su željeli privatizirati Ivan Čermak i Tadija Barbarić. Ako me sjećanje dobro služi, cijena je bila dva milijuna njemačkih maraka. Klub je tada imao solidan kapital u nogometašima, Zvonimir Boban i Davor Šuker su bili značajni igrači u europskom smislu i vrijedili su barem 20 milijuna DEM. Međutim, privatizaciju je vještim driblingom spriječio tadašnji klupski boss Velimir Zajec. Na drugoj privatizaciji inzistirao je predsjednik Franjo Tuđman, klub je prodan Ćiri Blaževiću, a u privatiziranje Dinama kapital su uložili bjelovarska BSK Česma i zagrebačka Montmontaža, svaki po 1,5 milijuna DEM. No, privatizacija kluba nije legla navijačima, počele su trzavice, a kada je doletio prvi kamen u prozor Ćirine maksimirske kancelarije, slavni trener je zamolio Tuđmana da ga oslobodi tog tereta, s kojim se više nije mogao nositi. Dobio je otpremninu od 2,3 milijuna DEM i povukao se...
Dinamo je danas najbogatiji klub u Hrvatskoj, vjerojatno i na prostoru bivše Jugoslavije. Čak i kada se govori o milijunima kuna nenaplaćene realizacije, smiješno zvuči kada Zdravko Mamić govori o “strahu od neimaštine i o minusima”. Naravno, Dinamo ima alate da naplati dug od talijanskih nogometnih varalica, koji kupuju najbolje Dinamove igrače ali ne plaćaju, Vrsaljko, Kovačić, Jedvaj, Čop i Brozović otišli su na “dođem ti...”. Ali, Fifa je u tom smislu nemilosrdna i efikasna, tako da će Dinamo te milijune bez većih problema naplatiti...
Procjena revizora
Je li privatizacija “dribling” kojim se želi začepiti usta buntovnim navijačima, ili je u viziji Zdravka Mamića to nova stepenica da se skloni od pljuvački s tribina? Treba li nešto uopće mijenjati kada Dinamo i ovako dobro posluje, možda je potrebna samo revizija sportske politike, a ne vlasničke strukture. Jer, budimo objektivni, kada bi i netko privatizirao Dinamo, morao bi biti žešća budala da otpusti menadžera koji je prodao igrača za 200 milijuna eura. Potencijalni kupac će se vjerojatno raspitati o svemu, neće samo češljati klupski bankovni račun. Ali, ne znam tko želi uložiti 40 milijuna eura u prazne tribine, bez obzira što Dinamo ima imidž dobrog, solventnog kluba i jednu od najboljih europskih akademija za mlade igrače.
Arapi i Rusi nisu zainteresirani za kupovinu Dinama, jer, Dinamo nije Manchester City, Arsenal ili Liverpool, nije čak ni Leeds United ili Sheffield Wednesday. Ima li uopće potencijalnih kupaca? Prema našim informacijama - nema! U Hrvatskoj nema jakih pduzetnika, osim Todorića, koji bi se mogli upustiti u tako skupu avanturu. No, u kuloarima se spominje jedno ime, što će zazvučati kao naučna fantastika. I ja sam skoro pao sa stolca, kada mi je rečeno da bi se Gabriele Volpi, vlasnik NK Rijeka, mogao upustiti u projekt privatizacije Dinama. U Rijeci je napravio dobar posao, no, Dinamo je stepenica više i ovdje se radi o ozbiljnom novcu. Koliko, procijenit će revizori...
Pojam narodnog kluba
Zdravko Mamić želi opipati puls javnosti i istovremeno se riješiti onih koji ga žele ukloniti iz Maksimira. Osim toga, Zdravko Mamić je poput slikara Salvadora Dalija, koji je jednom rekao: “Nema tog novca, koji nisam u stanju primiti...” On vrlo dobro zna da njegovi najglasniji i najžešći oponenti nemaju ni za kavu i zato zagovaraju pojam “narodnog kluba”. No, u utakmici protiv hiperglobalizacije i vještih Mamićevih manevara nemaju niti gram izgleda.