Nova Dinamova doktrina: to je radni naslov vizije braće Mamić , koja se zasniva na izgradnji momčadi gotovo isključivo s igračima iz vlastite nogometne škole. Izvršni predsjednik otkrio ju je prošli mjesec u intervjuu za Jutarnji kada je rekao: “Dolazi vrijeme Dinamovih klinaca i jamčim da će u sljedećim godinama momčad činiti 95 posto igrača iz vlastitog pogona. Tu novu doktrinu omogućuje nam kvalitetna infrastruktura koju smo napravili u nogometnoj školi”. Njegove su riječi glazba za uši romantičara koji sanjaju purgerski Dinamo, s dečkima koji s hakla u kvartu tramvajem putuju do Maksimira i natrag - takav Dinamo koji neće biti utočište bezbrižnih plaćenika koji nemaju emotivnu vezu s klubom ili gradom, niti znaju vrijednost dresa koji nose.

Zvuči intrigantno. Nažalost i - nimalo realno.

Istina je da Dinamo ima jednu od najproduktivnijih omladinskih škola u Europi. Financirana novcem poreznih obveznika svih ovih godina, što je privilegij koji drugi klubovi nemaju, ona ne prestaje izbacivati potencijalne zvijezde. Njena kvalitetna infrastruktura znači, između ostalog, da je klub u mogućnosti ne samo skautirati nadarene dječake i daleko od Zagreba, primjerice u Solinu ili Albaniji, nego ih i preseliti u Zagreb te im zaposliti roditelje, primjerice u Zagrebačkom holdingu. Uz sestrinsku Lokomotivu te službenu B-momčad kao farme na kojima raste talent, Dinamo bi zaista mogao izgraditi kompletnu momčad samo iz vlastitog pogona. Pa zašto bi onda utrošio više od milijun eura, kao prošlo ljeto, na strana pojačanja?

Međutim, taj talent ne raste za Dinamo, nego za izvoz. Tri najznačajnija izvora prihoda klubu su prodaja igrača, Uefine premije i donacije Grada Zagreba - oni zajedno čine oko 90 posto novca koji se tijekom godine slije na Dinamov račun. Vjerojatno će uskoro ostati bez ovog trećeg, jednom kad se domaća regulativa konačno uskladi s onom europskom, a ovo drugo ovisi o rezultatu u Uefinim natjecanjima, koji je podbacio drugu godinu zaredom - neuspjeh da se plasira u Ligu prvaka izbio je klubu trećinu prihoda iz proračuna. Ostaje samo surova činjenica da Dinamo mora prodavati kako bi opstao.

No, stvar s Europom jest u tome što u pravilu iz zemlje kao što je Hrvatska, i iz kluba kao što je Dinamo, kupuje (u najboljem slučaju) tek grubo dorađenu sirovinu, a ne gotov proizvod; potencijal, a ne već realizirane igrače. Pritom financijska stabilnost kluba i razina njegove prisutnosti na europskoj sceni ponajviše utječu na oblikovanje cijene igrača - nije slučajno to što je Dinamo Marcela Brozovića i Duju Čopa u siječnju uspio utrapiti Talijanima tek na posudbe za ukupnih 4,5 milijuna eura, dok ostatak novca tek treba doći... Najbolji kupci, oni koji plaćaju najviše, kupit će tinejdžere prije nego što postanu nositelji igre - kao što je bio slučaj s Kovačićem, Jedvajem i Halilovićem. Ako želi funkcionirati na razini prepolovljenog budžeta (15 milijuna eura, kao što se priča), Dinamo će morati ili ući u Ligu prvaka samo s vlastitim klincima ili namaknuti desetak milijuna godišnje od njihove prodaje, što bi značilo drastično oslabljivanje momčadi. U svojim ranim dvadesetima na Maksimiru bi, više-manje kao i sada, ostali tek “Pivarići i Antolići” - oni koji nisu dovoljno dobri da se prodaju.

Devedeset i pet posto igrača iz vlastitog pogona nema nitko u Europi, ni blizu - to bi, konkretno, značilo samo jednog igrača “sa strane” na rosteru. Čak i Athletic Bilbao, za koji mogu igrati samo Baski, ima ih tek 50 posto. Bez popunjavanja rupa strancima Dinamo će teško uspjeti, a može se očekivati da bi uz tu novu doktrinu čak i domaći naslov došao u pitanje.