Bit će 11 milijuna razloga manje da Mamić ostane u Dinamu?

ja jesam optimista, ali ti 

nebi se baš ništa promijenilo

Ili 15-ak milijuna više prodajom Ćorića?

Neće se osjetit ništa.

Naravno da će osjetiti, 11 milijuna eura bi i osjetile i znatno jače organizacije, a gdje neće Mamićeva prćija koja grca u zaduživanjima i u ovome vidi slamke spasa. To je relativno četvrtina ili trećina proračuna Mamićeve prćije, zamisli koji mozak moraš bit da kažeš da netko neće osjetiti toliki udio svojih prihoda.

Prodaja Ćorića nema veze sa Mamićevom prćijom jer joj niti kuna od transfera ne pripada, to je osobno bogaćenje obitelji Mamić što me pretjerano ne interesira, isto kako me nebi interesiralo po kojoj cijeni je prodavao stiropor prije rata.



Nikad, ali nikad nećeš priznati da ti je jasno budući da ti je objašnjeno xy puta, već bi magarac zapamtio pa kako nebi prosječni pivopija.
Voli Dinamo, mrzi Mamićevu prćiju.
Naravno da hoće, kako se promjenilo i svake druge godine kada nije bilo LP.

 

Večeras Salzuburg prolazi slično ko Hajduk.

Soudani će zabijat a Ćorić odigrat partiju života.

Rog će istrčat rekordnih 13 km.

Publika aplaudirat na svaki potez.

Vidimo se u LP!

Kakav crveni Salzburg. Zaboravite kukanje. Boli vas aduktor zadnje lože, pijete noćima, imate ljubavnice i vanbračnu djecu, pišate u lavabo, ne znate plivati? Kog briga. Istina, ne liječite sidu, niste pronašli novi planet, pa ni mačku niste spasili s drveta; ali kad izađete na taj ukleti maksimirski travnjak u svetom dresu pred 40.000 grla, pogledate tribine kako se tresu od urlika, osjetite miris navijačke krvi, ritam bubnjeva, znoj na licima, dim baklji u grlu i očima, shvatit ćete. Pogledajte dobro u krug. Tu ste doma, a mi vam čuvamo leđa. S najljepšim grbom na prsima, istrčat ćete na prvu crtu, pogledati jedan drugome u oči, zakunut se - do zadnje kapi znoja, stisnuti zube i bez kalkulacija, lažnih osmijeha, stisnutih figa natopiti dres pobjedom - toliko nam dugujete. Bez Dinama, vi ste nitko i ništa, baš kao i mi. I zato nemate pravo. Nemate pravo na strah. Ne ovaj put. Kukavicama se ne oprašta. Zaboravite, bar ovaj put, slavu, moć, hrpe dolara, plitke manekenke i bijele limuzine; skupite se pod plavim barjakom i odigrajte za osjećaj. Onaj osjećaj pobjede pred deliričnom masom, ljudima koji su prošli tisuće kilometara zbog kluba koji im je toliko puta uzvraćao pognutim glavama i neshvatljivim porazima. Napravite to i uživajte, jer, jesen, dvije i nema vas više. Putujete uz kavijar i šampanjac na travnjake snova, ogrnute potocima slavlja i glamura. I tu se rastajemo. Vama pogledi milijuna ljepotica bez duše, plastični pljeskovi, pobjede bez okusa i mirisa; nama zagrljaji pijanih prijatelja na kiši, u gustom dimu na 0:0. Budimo iskreni, ne bi se mijenjali. Ni mi, ni vi. No, oprošteno vam je. Ako prije bijega u Europu, dovedete tu istu EUropu u naše dvorište, da im pokažemo kako se voli. Navija. Živi. Ima nas debelih i ćelavih, ružnih i glupih, dlakavih i munjenih, no uvijek smo tu, uz vas. Sjetite se toga jednog dana kada vas prodaju Nijemcima, Španjolcima, Talijanima, Englezima, Rusima, kad istrčite na ušminkani Nou Camp, Old Trafford, Delle Alpi. Sjetite se onog osjećaja na prepunom, trulom Maksimiru kada je pao njemački werder. I priznajte. Sami sebi. J***š lovu. To je to. Nikada njihove pobjede neće biti slatke, koliko su gorki naši porazi. I zato, ramenom, koljenom, bubregom, jetrom, nije bitno. Zabijte taj prokleti gol, ukotrljajte taj kožni balon iza crte, za nas, za osjećaj!