U najvećem hrvatskom derbiju dogodila se – pomrčina hrvatskog nogometa. U početnim postavama Dinama i Hajduka, od 22 igrača, u Maksimiru su istrčala čak trinaestorica stranaca, a sliku '‘legionarskog'’ derbija upotpunit će i podatak kako su i treneri najvećih hrvatskih rivala trenerske licencije stekli u Sofiji, odnosno Ljubljani.

Umjesto prštave energije hrvatske nogometne budućnosti, koja je u derbiju prisiljenaglancati klupe (Ćorić, Knežević, Fiolić, Bašić, Tudor), imali smo dojam kao da u Maksimiru gledamo nogometni sraz dviju jedinica UN-ova mirovnoga kontingenta na Golanskoj visoravni.

Zaklinjemo se u bogatstvo talenata, a onda ihmarginaliziramo na račun bezimenih Portugalaca, Argentinaca, Čileanaca, Albanaca, Grka, Ganaca, Kamerunaca... Tolika raznolikost igrača, a među njima nigdje na vidiku – nogometaša. Osim, dakako, istinske klase Alžirca Soudanija.

U sliku sumraka hrvatskog nogometa, nažalost, savršeno se jučer uklopio Dinamov kapetan Domagoj Antolić, zapucavši u prvom poluvremenu pet vrlo izglednih prilika. Opet, ne svojom krivnjom; netko ga je tamo ''instalirao'', dao mu kapetansku vrpcu, uvjerivši ga kako je klasa bez koje je Dinamo nezamisliv.

A taj Antolić, dobri dečko iz Gajnica, čak nije ni najbolji Dinamov strijelac u svome kvartu. Tuče ga u statistici pogodaka naravno sjajni Milan Badelj, ali – nećete vjerovati – čak i Hrvoje Štrok. Taj je skromni, omaleni, simpatični Gajničanin u dvije maksimirske sezone u 47 nastupa u Prvoj HNL zabio četiri gola, a siroti Antolić u 84 nastupa samo – tri. Kapetan za pamćenje...

Maksimirski derbi pamtit će se po debiju na klupi Dinama bugarskog trenera Ivajla Peteva. Nije podbacio, dapače, teško se prisjetiti kada je Dinamo posljednji put stvorio toliko šansi, toliko dominirao igrom, razvlačio i stiskao suparnika.

Nije to bila nogometna Bugareva nogometna simfonija, jer u tri dana ni jedan trener svijeta nije u stanju preporoditi momčad, ali Dinamova krvna slika danas je neusporedivo bolja nego prije tjedan dana. Plavi opet izgledaju odlučno, samouvjereno, odvažno, u svakom slučaju ohrabrujuće...

Za razliku od Pušnikovoga Hajduka, čije su napadačke ambicije ''ispale iz autubusa'' čim su prošli naplatne kućice u Dugopolju. Bijeli su na Dinamovu travnjaku primijenili receptLudogoreca iz ere Peteva; beskrajna izležavanja, glumatanja, otezanja u svrhu krađe vremena. Nije stoga bilo teško u derbiju izdvojiti najboljega u redovima bijelih: takvim kalkulantskim, ziheraškim pristupom to ne može biti nitko drugi nego – golman.