Samo za mog dragog kolegu Lynxa, a i drugu publiku koju može zanimati. Moj osvrt na jučerašnji dan na Maksimiru.

Tipičan jesenski šugavi dan započinjem buđenjem u 6 i žurbom da obavim do 13.30 sve poslove koji su neophodni toga dana jer privatnog poduzetnika kao ja nitko ne može zamijeniti u njegovim dužnostima. Startam u petnaest do dva iz Bjelovara, ali naravno zbog gužve kasnim na prva dva gola juniorske utakmice. Od samog starta počinje dosadna kišica i hladni sjeverac tako da se tisuću ljudi do kraja sasvim solidno premrzlo. Dečki u plavom odgirali su solidnu tekmu u kojoj su bolji od protivnika, ali zbog individualnih pogrešaka pojedinaca gube. Mali Briški zajebe dva gola, nekom bi to možda bila slučajnost, no nakon odgledane tekme protiv Juvea gdje je također direktni krivac za gol, i cijelog Ramljaka gdje je sjebao barem četiri komada zapitaš se. Čiji je to poguranac ili fakat nemamo boljega? Dodajmo na desnoj strani Hudečeka koji je kak ti legitimni reprezentativac U-18, a kojeg je Sevillina jedanaestica isprcala širom i poprijeko kao grupa crnaca  Jennu Jameson u gangbang porniću. O ne boj te se, stigla je ta jedanaestica ponekad u istom napadu slomiti kičmu i još par naših igrača. Kod nas po meni najbolji mali Božić koji ima ozbiljan potencijal za postati pravi centarfor, te Moro. Katalonac pomalo izgubljen, fali mu kila, pod hitno u teretanu. Zaključak tekme: kronični nedostatak taktičke i psihičke pripreme naših momčadi u ovoj mladoj dobi mnoge dokazane talente koštat će teškog prijelaza i prilagodbe na seniorski nogomet. Povući će to prolongirani razvoj pa će ti talenti otići standardno iz Dinama nespremni za potpuno ozbiljan nogomet što će morati nadoknađivati nakon što ih tatta izlifra nakon prve punude koja izuva iz cipela. Kad smo već kod cipela, jedva sam dočekao kraj tekme, jer su noge u istima već dobrano odrvenile. Protegnuti krakove bilo je ključno za pottaknuti cirkulaciju iako sam osjetio kako me kriva procjena dresscodea toga dana može stajati neke gadne upale. Jer kako će tek biti navečer kad sam popodne već smrznut k'o krajcar. Dočepavši se auta, valjalo je provesti pripreme za strategiju koju sam razradio šepesajući. Put ravno do Lidla. He-he, ne bu mene nišće jebal. Kupio sam  kabanicu i debele zimske čarape, koje sam odmah navukao na smznute papke. Postalo mi je lakše iako su me kolege i prijatelji, jedan po jedan, odjebavali sa raznim alibijima zašto ne mogu na utakmicu. Hej dečki, pa nema potrebe za time. Jasno je kao dan, ne želite se smrznuti i smočiti po toj šugi od vremena. Bojkot, loš Dinamo, Mamić, žena, djeca, posao su super razlozi, nemam problem s tim. Hej kad sam već sam, mogao bi se i pogostiti, pa nisam ja sebi maćeha.

Želudac mi dobrano krulji, jer od jutra nisam ništa stavio u njega i još me vražji gastritis razara. Nakon što sam se fino napapao za što mi želudac cijeli dan šalje naplatu, približilo se i vrijeme tekme, a kiša je pojačavala s namjerom stvoriti pravi dinamovski ambijent čemera i jada. Naše ruglo stvarno očajno izgleda za ovakvog sivog vremena. Ispod zapadne tribine voda curi na sve strane pa se trebaš potruditi pronaći mjesto gdje je suho. Ajde, wecei su obnovljeni pa se možeš barem k'o čovjek ispišati od pive i čaja. Raja uživa u hot-dogu i kobasicama, dok se u obližnjem šatoru svjetska nogomenta elita sladi ekskluzivnim delicijama. Tatta dijeli kabanice, ali moju svi gledaju čeznutljivim pogledom k'o da sam fucking Clint Eastwood u onom baloneru skoro do gležnjeva. Plus za Lidl. U oko mi upada simpatična grupica od 20-ak starčića i bakica koji mlate španjolski, navijači Seville. Svi su metar i žilet, k'o da su Japanci. Neki su dobrano prešli i 80-tu, baš idilična slika, koju mi razbija neka budala, druknuvši me dok sam pio vrući čaj. Srećom, kabanica me zaštitila da se ne zalijem. Pored mene proleće i trenutni predsjednik HNS-a, na moje iznenađenje pozdravivši me, iako dotičnog gospodina ne poznajem i nisam se nikad družio s njime. Valjda sam stajao preblizu ulazu u VIP zonu. Taktički čekam posljednjih pet minuta prije početka za uletanje na tribinu. Nisam se ni snašao, a utakmica je već počela. Dok sam pohvatao naše igrače, zaključujem da apsolutno nemam pojma koji su ovi što igraju za Sevillu, i da je moje poznavanje europskog nogometa stvarno palo u podrum zanimanja. Hej ljudi, pa ja ne znam niti jednog igrača pobjednika Kupa Uefe ili kako se već zove. Stanje na tribinama otužno, 5-6 tisuća ljudi, Boysi u totalnoj dekadansi što se brojki tiče, možda 300 ljudi. Čini mi se da nas je više neki dan bilo u Koprivnici. Navijanje i trud obrnuto proporcionalni snazi na tribini, pohvala. A nogomet. Ma bolje je to bilo nego protiv Juvea, naziru se Bugarovi potezi. Igra se 3-5-2  kojeg je Cicu sprašilo s klupe nakon debakla na Rujevici. Uigranije je to, čak i blok nije loš. No fali, fali agresivnosti. Ma više od svega fali hrabrosti i samopouzdanja da se možeš nositi sa takvim protivnikom. Tranzicija i dalje nikakva, igra bez lopte nula bodova. Za svakog ozbiljnog trenera posla za ukenjati se. I taman kad se ponadaš da i taj drhtavi bunker može preživjeti totalnu dominaciju Andalužana, katastrofalna greška Benkovića, tipična dječačka koji spašavajući kozu izgubi cijelo stado.

Ne, ne plešu ovi Andalužani ili koji već imigrantski vrag jesu, Flamengo, daleko je to od neke ozbiljne europske predstave, ali za ovaj Dinamo dovoljno. Sredinom drugog dijela kao da igrači Dinama shvaćaju, gle pa ipak se može igrati, oslobađaju se i uspijevaju nekoliko puta opasno priprijetiti Sevilli. Jel igraju sa pola snage nemam pojma, znam kad Dinamo vodi 1-0 protiv Cibalie i Splita, jebem im mater što to ne dovrše nego stalno protivnika drže u životu. Opasna je to igra uvijek. Zaključak:

Dinamo je trajno oštećena institucija i ikona sporta, možemo reći u današnje vrijeme i proizvod, koji za funkciju postojanja ima potpuno pogrešne motive. Oni nisu sportski nego čisto materijalni. U takvoj atmosferi nema duha borbenosti, hrabrosti, samopoštovanja, natjecanja koji su potrebni prosječnom sportašu za bavljenje sportskom aktivnošću. Zbog inih razloga isti ovi igrači bi na nekoj drugoj lokaciji i u drugom uređenju davali daleko bolje rezultate. Neću nabrajati sve pojedince, ali ovaj Fernandez mi ne bi igrao da je zadnji čovjek na svijetu. Jednostavno ne volim takve svilene igrače. Soudani, svaka čast, taj dečko bi bio legenda kluba da je ovdje došao u neko drugo vrijeme. Mali Sosa bolji od Pivarića, Livaković bolji od Šempera. Sredina premlada i preneiskusna, o tim dečkima ćemo tek govoriti. Stojanović razočarenje, Benković će biti igračina, Šifo je za penziju iako je jučer bio bolji nego protiv Juvea. Malom Ćoriću prijeti sindrom Halilovića, ova godina mu je biti ili ne biti. Iz iskustva kažem, takvi ne postaju vrhunski igrači.

Zahvaljujući kabanici i debelim čarapama ostao sam suh kao i dinamovi topnici. Doma sam se vratio iza ponoći, ne može se više ni govoriti o razočaranju, jer istoga nema kada ne postoji očekivanje. Očekivanje u životu je najveće psihološko opterećenje i uzrok problema te boleština, vjerujte mi. Ni vatra u meni nikad više neće biti ista kao nekad iz mnogo razloga, jedan su sigurno godine, a onaj veći trenutna vrhuška koja vlada Dinamom i koja je na žalost nepovratno ugasila žar ljubavi mnogih Dinamovaca za njihovim omiljenim klubom.

Za kraj, nagradno pitanje. Jesam li Mamićevac ili Antimamićevac?