Da, cijeli grad bruji o Sammiru, ali to ne znači da bi, čak da je i situacija oko kluba normalna, ljudi hrlili ga dočekati i kaj ti ja znam kaj. Dolazili su u ovaj klub u normalnim vremenima i "malo" veći igrači (hm, jesmo li ikad imali normalna vremena uopće?) pa nije bilo dočekivanja i euforija. Eventualno ona kad se vratil Prosinečki, ali i to je bilo umjetno. S tim da je to svakak bilo nenormalno vrijeme, kad nismo imali ni ime, a Caki i Njofra su nam bili neprijatelji kakve mlađe generacije danas teško mogu zamisliti. HDZ je vodil klub itd...Tak da, zaboravite da bi u Zagrebu Messija i Ronalda dočekali. Nije ovo Turska ni Italija. I bolje, takvi cirkusi su nepotrebni. Navijam za dres i grb, ne za igrača. "Igrači i uprave prolaze, ostajemo samo Dinamo i mi". To je deviza Dinamovih navijača i tak treba biti. A ne se klanjati Sammirima, Soudanijima, Fernandesima, pa ni domaćim zvjezdicama. I onda imaš situaciju da popljuje navijače i klub, a do jučer si mu pljeskal. Ko sad recimo ova komedija u Hajduku s Ohandzom. Do jučer se kleli u njega, pa ga popljuvali, sad buju mu opet tepali. Onak, kak vjetar puše se okretati...ne, ne, Dinamovi navijači nikad nisu bili ta furka. I zato je ta deviza i transp na sjeveru nekaj čega se treba držati. Igrači dolaze, uprave odlaze (neke sporije, neke brže, i Cakijeva se činila beskonačnom pa je pala), ali ostaje dinamov dres. Ko to ne kuži nek se klanja igračima.