Bila je to finalna utakmicu kvalifikacija za Prvu jugoslavensku ligu između Zagreba i Osijeka na Maksimiru.Pero Močibob, veliki zagrebački frajer toga vremena i Ivica Lukačević, glavni osječki frajer te generacije, privukli su više ljudi u Maksimir nego ijedna domaća ili svjetska nogometna zvijezda i prije i poslije tog 19. srpnja 1973.
Nakon što je Zagreb u polufinalu izbacio Famos iz Hrasnice, koga je u Maksimir došlo pogledati 50.000 gledatelja, a Osijek preživio vrelo kosovsko ljeto u Prištini, sve je bilo spremno za spektakl. Osječani su treći puta u četiri godine igrali kvalifikacije i nadali se konačnom ulasku u prvoligaško društvo. Cijeli je grad živio sa klubom, no trovanja pola osječke momčadi prije prve utakmice, poremetilo je pripreme i odgodilo osječki susret za tri dana. Utakmica je završena bez golova.U prvoj utakmici protiv Zagreba u starom Gradskom vrtu 22.000 ljudi pjevalo je “Slavonijo, majko naša, imat ćeš prvoligaša!“ a postoji i priča o Peri Močibobu, plavokosom centarforu Zagreba, špišićevskom fakinu sa zagrebačkih ulica, koji je, kažu, tko zna gdje i kako došao do fotografije djevojke Osijekova vratara Esada Dugalića koju mu je pokazivao tijekom igre. Navodno je emotivni Dugalić bio isto tako izložen provociranju i u uzvratu, što je i do danas, kao i uzroci otrovanja osječkih nogometaša u orahovačkom hotelu uostalom, (p)ostalo nerazjašnjenim misterijem.
Sutradan, Sportske novosti su pisale: "Te čudovišne, surove, euforične i iscrpljujuće veličanstvene kvalifikacije dobile su za zbogom svoj superspektakularni finale. Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš - Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom, i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo "smaku svijeta", izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca.
