I nakon (ne)prospavane noći teško se oteti fatalizmu. Ovaj grad je predodređen za žabokrečinu. Ništa lijepo tu ne može uspjeti, a pogotovo opstati. Sve smo imali, atmosferu, pun stadion, kolosalnu šansu, protivnika po mjeri i na konopcima već u 20. minuti i ostao je još taj završni direkt da ga posložiš na pod i uđeš u povijest, ali ne... Ovo je bila repriza Slavije, samo u našem dvorištu.
Moglo bi se sad filozofirati je li trebao pucati Ejupi, koji je baš zabio gol i bio u pozitivnom raspoloženju, no
zapravo tko god da je pucao najvjerojatnije bi promašio i prazan gol. Nama jednostavno nije predodređeno da se veselimo. Kad si sjeban, sjeban si i uvijek ćeš biti sjeban. To se ne odnosi samo na Osijek kao klub i kao grad, nego i na cijelu državu i pogotovo nogomet.
Uvijek smo tu negdje blizu nečeg velikog i uvijek na nekoj razini uspijemo pronaći načina da to upropastimo. Pojednostavljeno s jedne strane imamo Thurama, Senturka, Quaresmu, nekog Anonimussona s Islanda,
nekog Điđimiđija iz Olympiacosa ili Kurza iz Austrije. Oni se vesele. S druge strane imamo Bobana, Pletikosu, Strinića, Kalinića, Eleza ili Barišića. Oni se love za glavu. I to će nažalost uvijek biti tako.
Drugi se raduju, mi se lovimo za glavu.
Što se Osijeka tiče možda se za petnaestak godina ponovo ukaže ovakva prilika, neće tada s druge strane biti ni Slavija ni Austria, ali ne sumnjam da će ishod biti isti.
[uredio sportoz - 18. kolovoza 2017. u 15:00]