https://telesport.telegram.hr/kolumne/aljosa-s-druge-strane-ogledala/moj-mit-o-nk-osijeku/
Igrači su svoje na terenu odradili najpoštenije što su mogli i znali. Krvarili su prije svega jedni za druge, a onda za navijače i za sam klub. Mene je dobrih šest mjeseci morila uvijek ista misao u glavi — hoću li ostati upamćen kao jedan od onih koji su s Osijekom ispali iz lige? — i nije mi dala mira. Proganjala me, vraćala se… Ali i motivirala. Jer kad nemaš mira i u glavi izvrtiš svaki mogući, pa i najcrnji scenarij, onda nastupi mirnoća, barem kod mene. Mirnoća se pretvara u osjećaj neranjivosti na terenu, a iz njega proizlazi samouvjerenost. Samouvjeren igrač spreman je svoje pogreške i zato ih ne čini često.
U NK Osijeku nije lako igrati.
Igrao sam u klubovima u kojima je to bilo lako, bez pritiska, bez toga da je letvica od samog starta postavljena visoko. U Osijeku nije tako. Nije dovoljno imati kvalitetu. Nije dovoljno ‘samo’ davati sve od sebe na svakoj utakmici. Osječka je publika zahtjevna, katkad čak i nerealna i izrazito, izrazito kritična. A to je odlika navijača onih bitnih klubova. To j jedan od razloga zašto i najjadniji Osijek može odigrati ozbiljnu utakmicu protiv Rijeke, Dinama ili Hajduka; zato što je percepcija takva da je dio tog društva, bez obzira imao u tom trenutku para i kvalitete ili ne. Jer ono što uvijek ima je upravo taj dio identiteta koji mu daje za pravo da se smatra ravnopravnim s najboljima u zemlji.
