'U Varaždinu opet grad priča samo o nogometu. Mnoga djeca danas će sa svojim roditeljima na Stadionu proslaviti ulazak Varaždina u prvu ligu, a ja ću na tribinama zapljeskati povratku prvoligaškog nogometa u moj grad. No, moja je priča počela prije 23 godine...'

Naš novinar Fabijan Hrnčić, potaknut današnjom utakmicom Varaždina i Šibenika, prisjetio se za 24 sata starog Varteksa i važnosti tog kluba u njegovom osobnom formiranju. Njegovu priču prenosimo u nastavku.

---------------------------------------------------------------------------------------------------

U Varaždinu opet grad priča samo o nogometu. Mnoga djeca danas će sa svojim roditeljima na Stadionu proslaviti ulazak Varaždina u prvu ligu, a ja ću na tribinama zapljeskati povratku prvoligaškog nogometa u moj grad. No, moja je priča počela prije 23 godine...

Vraćamo se na 19. srpnja 1996., dan nakon mog rođenja u Varaždinu. Već tada sam bio predodređen - mama je sa mnom bila u rodilištu, dok je tata bio 'čovjek na misiji'. Uzeo je sliku iz rodilišta i pravac u udrugu navijača White Stones. Tako sam još i danas najmlađi registrirani član Udruge navijača ikad. A tada nisam ni znao što me sve čeka...

Nogomet za mene nije bio samo igra, a da za to još nisam znao. Već sam od najranije dobi pratio slavni varaždinski klub. Nažalost, onih najslavnijih dana se ne sjećam. Za 'veliku krađu' protiv Hajduka (1-0) u sezoni '95/96 nisam mogao ni znati dok za nju nisam pročitao, a utakmice s Heerenveenom i Mallorcom gledao sam iz naručja bake i djeda. Zapad desno bila je 'najmirnija' tribina na stadionu pa sam tamo odlazio s djedom i ocem dok nisam bio spreman za 'nešto više'.

Sjećam se utakmice s Aston Villom u magli, gledao sam je na televiziji s bakom. Ali već sam tada znao Varteksovu jedanaestorku napamet, a s nekima sam bio i na 'ti' jer je otac radio kao konobar u Varteksovom VIP salonu pa sam znao neki put biti s njim te se družiti s igračima. Primjerice, s Danijelom Hrmanom mijenjao sam se za sličice Životinjskog carstva, dok su mi kasnije Ivan Jolić i Nedim Halilović bili susjedi u zgradi pa sam uvijek s njima rado komentirao odigrane utakmice. 

Već od malih nogu ritual se znao - subota na stadionu ili uz radio, jer kako ću drukčije saznati za rezultate voljenog kluba. Kako su stvari išle u mom djetinjstvu, uz Varteks sam više plakao negoli sam se veselio, ali ti trenuci veselja vrijedili su više od ičega (nogomet nije samo igra). No, prvo o trenucima tuge.

Dva su bila najbolnija. Za mnoge legende hrvatskog nogometa, za mene ubojice djetinjstva. Finale Kupa 2002. kad je Varteks na Maksimiru remizirao s Dinamom (1-1) u prvom susretu, a zatim je kod kuće sve bilo spremno za prvi Kup u povijesti. No, 32. minuta i golčina Jerka Leke otvorile su sezonu plakanja za voljenim klubom. Još kad sam saznao da je Saša Bjelanović prodan u Como, zadao sam roditeljima velike probleme jer su suze jednostavno išle same od sebe. A to je bio tek početak.

'Neprijatelj broj jedan'

Finale Kupa 2006/07 i katastrofa u Rijeci (4-0). Nema veze, idemo na stadion pa što bude - bude. Ali, Davor Vugrinec bio je nemilosrdan. Varteks je pobijedio 5-1, ali to nije bilo dovoljno jer je taj 'dečko' ponikao u Varteksu zakucao svoj klub i odveo Rabuzinovo Sunce u Rijeku. Jedna od najvećih legendi HNL-a u mojim je dječačkim očima tada bila 'neprijatelj broj jedan'. Suze su opet bile tu, a tata nije znao što reći osim 'sine jednog dana ćeš igrati za Varteks i osvojiti Kup'.

Ali godinu dana kasnije veselio sam se kao nikad u životu. U gradu turobna atmosfera, Stonesi ne navijaju, Varteks ima osam vezanih poraza i bez ijednog boda zadnji je na tablici, a u grad dolazi Dinamo - rekoh, prekrasno, još jedna kanta. Ali nisam ni znao da su otac i stric sa 'starim prijateljima' iz WS-a organizirali navijanje. Bilo je to na istočnoj tribini, a BBB-a je bilo pa sigurno dvadeset puta više.

Varteks je neočekivano rano poveo, utakmica je bila puna preokreta i sve se odlučivalo u zadnjoj sekundi. Na semaforu je bilo 3-3, a Miljenko Mumlek je uzeo loptu na trideset metara od Kochovog gola i hladno ju pospremio iza njegovih leđa za 4-3, a to veselje ne može se opisati riječima. Stric me umalo ugušio od snažnog zagrljaja, ali sve je to bilo u neopisivoj radosti. Tada sam 90 minuta trošio glasnice i proživljavao svaki start.

Novo vrijeme

Nisam ni slutio kako će mojoj radosti iz djetinjstva doći kraj. Klub je nakon nekoliko godina promijenio ime u Varaždin. Varteks za mene nikad nije bila samo tvrtka, već dio mog života. Nije me oblikovao Varaždin, već Varteks. Navijači su osnovali svoj Varteks za koji sam zaigrao od prvog dana. Županijski travnjaci su prekrasna stvar ako ne volite svoje skočne zglobove ili pak kukove ako ste golman kao što sam ja bio. Znao sam da to nije 'stari Varteks', ali čim sam spustio glavu i pogledao na prsa znao sam koja me ljubav vodi.

U dresu Varteksa zaigrao sam na Stadionu u finalu Kupa županije. Dečki iz škole nogometa starog kluba satrali su nas, ali moj prvi cilj je bio ostvaren. Bio sam kapetan na svom Stadionu, iako sam izgubio. Ali nekoliko godina kasnije dočekao sam svoj trenutak. Opet smo igrali finale županijskog Kupa i nakon 1-1 utakmica je otišla sve do penala. Tada sam u petoj seriji obranio penal, moj je suigrač zabio i tatine riječi su se obistinile.

Nije to bio Rabuzin, nismo pobijedili Rijeku ili Dinamo, ali mojoj sreći nije bilo kraja. Tada sam po prvi put vidio oca kako plače kad sam preskočio ogradu i zagrlio ga uz riječi 'Si videl tata? Osvojili smo ga!'. Nakon te utakmice sam kao 18-godišnjak završio s nogometom jer je moj cilj bio ostvaren. Paralelno se u Varaždinu rađala i jedna druga priča u koju sam se uključio kad sam konačno odlučio da želim biti sportski novinar.

Naravno, radi se o NK Varaždinu, klubu koji danas igra svoju 'utakmicu sezone' protiv Šibenika. Stadion je rasprodan, neće biti White Stonesa jer imaju svoj klub i u gradu vlada svojevrsna podjela. Ne mogu reći da osjećam euforiju, ali ne mogu ni reći da sam ravnodušan. S Varteksom, kako starim tako i navijačkim, prošao sam sve, ali ulaskom u svijet novinarstva isto sam napravio i s Varaždinom prateći ih u drugoj ligi.

S prošlosezonskim prvotimcima Varaždina igrao sam u jednom malonogometnom kolektivu, s nekima od njih i 'zakrvio' na malonogometnim turnirima, ali na kraju svega ipak smo se povezali jer sam uvijek pratio njihov rad. Od trenera Kovačevića s kojim sam vodio duge razgovore jer je volio čuti i moje riječi kao jednog od 'čudaka' koji prati 2. HNL, ali i prijatelja. Pa sve do Darija Jerteca, 'varaždinskog Vlade Kalembera' kako ga volim zvati zbog njegove 'rašpe', gospodina u kopačkama koji je uvijek pronašao vremena za koji komentar i riječ i izvan posla. 

Ljudi u gradu odabiru 'svoj Varteks'

Žao mi je što u gradu vlada podjela i što ljudi kojima je, vjerujem, isti klub u srcu sad moraju birati između dva mlada kluba. S navijačkim sam Varteksom prolazio najteže dane igrajući za njih i kad nađem slobodnog vremena odem na njihovu utakmicu, zapjevam koju pjesmu i zaplješćem bivšim suigračima i heroju moga djetinjstva Veldinu Kariću. S druge strane, dolazim na Stadion, vidim masu ljudi, mnoge roditelje s djecom koji podržavaju Varaždin. Ta djeca možda će jednom pročitati koji je slavni klub igrao na stadionu, ali ona u ovom Varaždinu možda nalaze ono što sam ja imao u Varteksu.

Spremam se i krećem u grad, vidjeti kako 'grad diše'. Varteks je bio klub slavne prošlosti i tužnog kraja. Varaždinski nogomet sedam i pol godina nije imao prvoligaša, a novi početak se rađa. Jedan mladi klub na pragu je ulaska u treću ligu, dok je ovaj mlađi na pragu ulaska u 1. HNL. Nekad sam pio gusti sok, a danas ću popiti pivo i nadam se na kraju dana zapljeskati novom varaždinskom prvoligašu. Moj je Varteks nezamjenjiv, ali drago mi je da će se u gradu ponovno igrati prvoligaški nogomet.

A tko zna kakva me iznenađenja u životu još očekuju. Moje će dijete, kao i Varaždinci, samo izabrati svoj Varteks, a nadam se da će imati pravo birati između dva varaždinska prvoligaša jer kako bi rekao Pedro Calderon de la Barca 'O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je san, a san su i sami snovi.' Pa zašto ne sanjati? San o povratku prvoligaškog nogometa u Varaždin već je dosanjan, a o nečemu više možemo i dalje sanjati. Jer za mnoge nogomet nije i nikad neće biti samo igra...