Legendarni varaždinski nogometaš govori o povratku NK Varaždina u 1.HNL, svom sinu, ljubavi prema umjetninama, odnosu s Gradom i Županijom...
On je danas potpuno izvan nogometa. Barem jednim dijelom svojeg nogometnog duha. Nekad mu je bilo nezamislivo propustiti neku utakmicu, a ove godine nije siguran hoće li gledati finale Lige prvaka.
Glavni mu je životni fokus u umjetninama. Iako, priznaje da bi mu fokus na nogomet možda mogao vratiti sin Noa koji igra nogomet u Varaždinu. No, Davor Vugrinec prevelika je varaždinska nogometna institucija da bi ga se izbjeglo, posebice u ovom trenutku. Ne samo zbog rekordnih 146 pogodaka u HNL-u, respektabilne karijere u Italiji ili Turskoj.
Možda najviše zbog njegova habitusa, skromne i samozatajne osobe. U Varaždinu će se nakon sedam godina opet igrati prvoligaški nogomet.
Jesu li se slegle emocije?
– Da, bio sam nervozan. Ipak je u igri bio povratak u Prvu HNL nakon sedam godina. Uvijek je takva nervoza kada su utakmice u pitanju. Sada vidim kako je to kada si navijač. Jako lijep osjećaj - počeo je Vugrinec.
Što za njega znači ovaj uspjeh varaždinskog nogometa?
– Svi mi koji smo bili dobri s Anđelkom Herjavcem tako smo odgajani da pomažemo klubu i da imamo emociju prema njemu. Gdje god sam bio, uvijek sam pratio zbivanja u tom klubu. Obnašam funkciju dopredsjednika. No, nemam baš vremena sudjelovati operativno u upravljanju klubom. Na dispoziciji sam kada god je nešto potrebno.
Kako je surađivati s Dalićem i ekipom?
– Znamo se cijeli život. To je najprije prijateljska razina pa tek onda poslovna. Ja pomažem koliko mogu...
Što ovaj uspjeh znači za varaždinsku regiju?
– Predugo je sedam godina. Ljudi su naviknuti na nogometno ozračje, žar je ostao. Nakon sedam godina tuge, ili kako god to nazvali, ovo je velika stvar. Ne podcjenjujući bilo koje druge sportove, nogomet u Varaždinu uvijek izaziva posebnu emociju. Nadam se da su sada i Grad i Županija vidjeli koliki je potencijal te priče. Mislim da bi trebali više pomoći tom klubu.
Koliko je zadovoljan suradnjom kluba i gradskih vlasti?
– Nije postojala nekakva posebna inicijativa. Većim dijelom riječ je o privatnim ulaganjima. U tom smislu nismo imali pomoći. Nadam se da će se promijeniti kriteriji financiranja sporta u Varaždinu. To je premali grad da se financiraju modeli koji nisu ni približno na razini ovog projekta. Ne želim podcjenjivati nikoga. Moraš nešto uložiti ako želiš deset tisuća ljudi na utakmici, televizijske prijenose, sponzore... Ako hoćete prosječnost, onda se odlučite za to, nemojte se ni pokazivati na stadionu.
Bi li ovaj plasman u prvu ligu mogao označiti početak neke nove renesanse varaždinskog nogometa?
– Nije to lagano. U doba Anđelka Herjavca bili su drukčiji kriteriji. Anđelko je bio pokretač, promotor, on je volio nogomet i imao je autoritet da sve objedini za jedan cilj. Danas nemamo takvog čovjeka. Mi moramo graditi svoj put, novi, sigurniji... Siguran sam da stižu ljepša vremena. Treba klub postaviti na zdrave noge. Još iz Herjavčeva doba naglasak smo stavljali na našu omladinsku školu. To nam treba biti fokus. Dovoditi igrače, stvarati ih... Moramo spriječiti da nam talentirane igrače odvode Dinamo, Rijeka, Osijek ili Hajduk. Samo u sustavu koji nagrađuje izvrsnost možemo parirati ozbiljnim klubovima.
Koliko stignete pratiti HNL?
– Pa onako, kada naletim. Ali ne pretjerano. Nemam običaj otići na neku utakmicu HNL-a, jedino gledam Varaždin uživo. Više sam koncentriran na ljubav prema umjetninama.
Je li to mirniji svijet od ovog nogometnog?
– Ma nije, čini vam se. Nigdje nije med i mlijeko. Što god radim, pokušavam biti najbolji. Jer jedino ostaju rezultati. To uvijek ostaje, pogoci u HNL-u ili kolekcija umjetnina... Tu sam sa suprugom u poslu, sretan i zadovoljan, uživam...
Prati li Dinamo?
– Malo, slabo... Najviše pratim reprezentaciju.
Logično, posebice kada igra dobro pod njegovim prijateljem Dalićem. Kako vidi Dalićevu budućnost na klupi reprezentacije?
– To nikada nije lako. Kada si izbornik, uvijek si na nečijoj meti. Dalić je dugo u tome i zna situaciju. Svjestan je da samo ovisi o rezultatu i o samom sebi. Mi iz Varaždina nikada nismo imali nekakav svoj lobi i uvijek smo ovisili o sebi. Pripremljen je.
Pripremljen je na hrvatske standarde – nož u leđa?
– To ste vi rekli. Ali da ga jedva čekaju skinuti, to je normalno kod nas. Vrlo brzo zaboravit će se sve ono što je napravio, sve u čemu smo uživali i čemu smo se veselili. To su hrvatska posla. No, Dalić je dovoljno pametan da zna kakva je situacija...
Pokušali smo Vugu motivirati na nogometne razgovore evocirajući posebne uspomene. Poput onih iz Dinama kada je igrao s Lukom Modrićem.
– Dvije godine igrali smo skupa. Dosta smo radili u paru. O Luki se sve zna i sve je rečeno. Najvažnije mi je da je ostao dobar i skroman dečko. Isti kakav je bio od prvog dana. To je njegova najveća vrlina. Davno se znalo da će on biti svjetska klasa. Najvažnije je da vas ne ponese, novac nekad zna promijeniti ljude.
Koliko često odvrti neki film iz nogometne karijere, 146 pogodaka u HNL-u, pogotke u Seriji A...
– Ponekad. No, ne sanjam više nogomet, više sanjam umjetnine. Sin Noa igra nogomet u Varaždinu, sada će napuniti sedamnaest godina. Igra na poziciji polušpice, nešto slično kao i ja. Lagano se diže, imao je neke probleme s ozljedama, ali sada je sve super...
Gleda li utakmice svog sina?
– Odem, ali ne voli on to baš. Valjda uvijek osjeti pritisak, osjetim to. Otkad se prestao ozljeđivati, zadovoljan sam.
Bi li volio da Noa krene tatinim stopama?
– Podržat ću svaki njegov izbor. No, mislim da je već odabrao nogometni put. Voli igrati i počinje shvaćati da mora biti maksimalno u nogometu. Zadovoljan sam. Ima talent, sportsku inteligenciju, sigurno će se još razvijati.
Možda Noa opet okrene Vugu nogometu?
– To sigurno – klima potvrdno Vugrinec.
Logično da mu je sin Noa posebna emocija, baš kao i sjećanje na doba dok je igrao u Varteksu, od 1992. do 1997. godine.
– Na zadnjoj utakmici protiv Šibenika sjetio sam se nekih stvari. Pet godina igrao sam u Varteksu. To su moji počeci pod Brankom Ivankovićem kao trenerom. U pet godina zabio sam 56 pogodaka, prije odlaska u Tursku. Bili smo mladi, lijepo je bilo biti igrač Varteksa. Puno je tu bilo prekrasnih uspomena i dobrih utakmica, poput one u Splitu 1996. godine u kojoj protiv Hajduka nismo uspjeli osigurati naslov prvaka. To su priče koje će Varaždinci pričati djeci.
U tom trenutku Vugrinec je preusmjerio razgovor...
– Trebamo napraviti infrastrukturu da na stadione dolaze obitelji s djecom. Tužno mi je gledati momčadi koje nemaju pravog navijačkog ozračja. To je zanimljivo nekome tko ima osobne interese, meni ne. Kod nas je uvijek riječ o interesu nekog lokalnog šerifa. To je tužno. Volio bih deset tisuća ljudi na tribinama, jer nogomet bez navijača nema smisla, ma kako dobar bio.
- Mogu gledati njemačku ligu, ali to je ozračje navijačko sa 'stotinu kamera' i gledateljima ne pada kiša po glavi. To je onda obiteljski izlazak i tako se stvaraju i odgajaju navijači. Tako morate odgajati djecu, ali za to morate imati preduvjete, pa i društvenu svijest od koje smo daleko. Ali nikada nije kasno, već danas morate početi mijenjati stvari. Put oko svijeta počinje prvim korakom. Mi ne možemo živjeti samo od A reprezentacije. Lijepo je kada smo drugi u svijetu, ali ljepše bi bilo da imamo pune stadione i uvjete za djecu. Za sada ubiremo plodove svjetskog talenta, a ne sustavnog rada. Neki će možda kazati da je to čista kurtoazija, no žao mi je Šibenika jer je to nogometna sredina.
- Žao mi je što je u Vinkovcima nogomet 'umro'. Želim da se nogomet razvija u Istri, Rijeci, Zadru... Šteta je da puno takvih sredina propada, a bez toga nema proizvodnje igrača, odnosno jačih liga. Moraju postojati kriteriji i sustav mora funkcionirati. Moraš imati omladinski pogon, navijače... ne možeš doći s tisuću eura i reći: 'Ja sam unutra...'. Ne možeš imati samo prvu momčad, biti u prvoj ligi, moraju se znati pravila igre. Ne možeš jedino Varaždin izbaciti u petu ligu, a svi drugi rade isto, ne možeš biti država u državi. To su standardi u Hrvatskoj – zaključio je Vugrinec.
Očito je da su ga zasmetale određene stvari vezane za Varaždin u proteklom razdoblju, no sigurno može biti zadovoljan. Cilj je ostvaren, unatoč svim preprekama.