Ovih dana opet čitamo o dragom nam NK Varaždinu, ili bivšem NK Varteksu. Opet je neki nadobudni bivši djelatnik, u ovom slučaju djelatnica, pokrenula stečaj kluba zbog duga od oko 45. 000 kuna. Nadobudna kao i njen prethodnik koji je, kad je shvatio da klub nema imovine, zahtjev povukao.
Da li je sad u pitanju „igra“ da se taj gordijski čvor konačno razveže, ili je fakat riječ o pravom, pravcatom stečaju nije mi baš jasno. Neki dan sam razgovarao sa dugogodišnjim pravnim zastupnikom NK Varaždina Zoranom Vidovićem koji mi je rekao da je on protiv stečaja i da ga nipošto ne zagovara jer će klub time puno izgubiti. Radije bi privatizaciju i nagodbu sa vjerovnicima.
No koliko u toj cijeloj zavrzlami i cirkusu uopće netko može biti normalan? Sad ide priča da će Varaždin ŠN od jeseni, ako Varaždin ode u stečaj, igrati sa juniorima u Međužupanijskoj ligi i boriti se za prvo mjesto. Samo ti dečki neće opet igrati „selski“ nogomet badava. Trebat će ih i platiti. Od kuda? Nemam pojma.
Znači nasljednik NK Varaždina (ex Varteksa) bit će Varaždin ŠN u Međužupanijskoj ligi. No postoji i druga varijanta, a ta je da će taj Varaždin ŠN, nakon eventualnog stečaja, samo zamijeniti mjesta sa NK Varaždinom u Trećoj ligi i nastaviti tamo natjecanje pa čak s ciljem da se bori za Drugu ligu!? No neki ljudi bliski klubu ne vjeruju da će ta varijanta proći u HNS-u, ako već nije dogovorena. Sad se postavlja pitanje s kojim to igračima VŽ ŠN misli napasti Drugu ligu i tko će ih plačati? Opet, nemam pojma.
I sad pitanje broj tri. Što će biti s pionirima i kadetima? Već godinama odlaze kadeti u druge klubove uz simbolične naknade za razvoj, a sada će otići potpuno besplatno, jer kada klub proglasi stečaj svi su slobodni!
Ne znam, nisam više normalan, jadan sam, bijesan i maksimalno frustriran zato što su nam drugi uzeli dragu igračku. Nemamo vikendom kuda otići, nemamo o čemu pisati, nemamo se čime zabavljati. Ta agonija traje tri godine i ništa se konkretno ne događa. Rekao sam nedavno da ta, nazovi, privatizacija traje „sto“ godina i da se stalno čeka još „desetak“ dana za konačni odgovor.
Bivši igrači i treneri uglavnom vijećaju na kavama, i dalje trče za novcem, međusobni animoziteti su im ispred kluba kojeg su kao voljeli i koji ih je stvorio. Ali njima je bolje „vijećati“ i izgovarati se na druge nego nešto konačno poduzeti. Cijela nogometna Hrvatska nam se smije i ne može se načuditi našoj inertnosti, hipokriziji i nesposobnosti. Danas očito više ne prolazi ona stara „Kruha i igara“. Čini se da će nas snaći sudbina Dubrovnika koji je, kao izuzetno bogat grad, potpuno uništio i zanemario svoj klub i nogomet. Daj bože da se varam.