Na situaciju u klubu, na što drugo. Ne možemo ništa učiniti, a znamo da niti ljudi koji bi bili voljni i sposobni nešto učiniti pa makar i za nikakve pare, ne mogu jer neće biti pušteni ni blizu. Zapravo, kako se paranoja širi našim društvom, već par godina smatram i sam da sve to ne može biti slučajno i da je stvarno konačni cilj zavjere prodaja terena i gradnja, a klub neka utrne ili neka životari ako baš mora.
Zvjera, da - zavjera, kao što je u legendarnome Blek Steni naslov epizode znao biti "zavera ćutanja"; tako i sada nitko ništa ne poduzima niti može poduzeti, svi šute, a Bostonske čajanke niti najmanjeg znaka otpora niti na vidiku.
No, argument za naše postojanje nije neka slavna prošlost, nego činjenica da je klub srušen namjerno ili barem krajnjim nemarom. Pri tome, često ponavljam, uopće nije važno to što smo nekada bili prvi ili što je nakon Vidukinog gola petom u kupu 97 odigrano valjda najbolje poluvrijeme s igračem manje u povijesti kluba, nego je važno da čovjek navija za klub u kojem postoje budućnost, vizija, u kojem je propulzivnost kadra temeljena na sposobnosti ne samo moguća nego i poželjna kao način postojanja, kako je i bilo u godinama prije toga. Jer kad smo 1984. ispali u trećeligaški rang nikome ni na kraj pametni nije bilo da bi se klub ugasio, već je odmah istog ljeta krenula borba sposobnih i voljnih za povratak koja je trajala nevjerojatnih sedam godina, ali je iz današnje perspektive bila gotovo pa mitska; toliko da čovjek unatoč tih svih silnih gubitaka i poraza poželi optutovati u vremenu i stati na istok u času kada Komorski i Putanec objašnjavaju Deleviću što je sve propustio suditi protiv Bačke Palanke ili kada pobjedom nad Zadrom 3:0 ulazimo u drugu ligu ili kada nas Napredak iz Kruševca u vruće ljeto devedeseto omamljuje i uspavljuje i gubimo 0:1, ali znamo da ćemo već u slijedećem kolu ginuti za bodove. I najtragičnije od svega, kada vidim ovu dječicu danas, ne mogu reći da je taj osjećaj u igri i na tribini potpuno nestao, ali se zakukuljio, odrvenio, zatomio toliko da se svjetlo na kraju tunela ne vidi.
I onda se, ne znam ni sam kako i zašto, tješim da je i ovakvo životarenje bolje od situacije u kojoj imaš samo sjećanja. Ovako si živi mrtvac, a onako si duh.