kako taj potencijal nisu ostvarile recimo Poljska, Čehoslovačka i Rumunjska? Mađarska u nogometu nema ništa osim olimpijskih zlata. Sve su to sportske velesile. Tone olimpijskih medalja imaju. Mađarska ima 500 olimpijskih medalja

Francuska do 1984. što se nogometa tiče nema apsolutno ništa. Velika zemlja, bogata zemlja, sportska nacija

Španjolska do Xavija i Inieste ima jedno zlato

nije ostvarivanje potencijala samo tako. Svatko ima potencijal i misli si da je njegov najveći

uz dužno poštovanje sjevernijoj slavenskoj braći, rumunjima i mađarima, mislim da mi s ovih podneblja ipak imamo više smisla za nogomet. 

puno više velikih nogometaša je stasalo na ovim područjima.

uopće nije sporno da francuska reprezentativni potencijal dugo nije ispunjavla, klupski još ne ispunjava.

isto kao što nije sporno da recimo njemačka (osim bayerna) ne ispunjava klupski potencijal.

što ne mijenja činjenicu da jugoslavija u skoro 50 godina ima jako malo. 

otkad to Hrvati imaju više smisla za nogomet od Čeha, Poljaka i Rumunja?

a ne znam, moj dojam je takav, probaj me razoružati argumentima. 

pitaj prosječnog poznavatelja nogometa da ti nabroji 10 hrvatskih nogometaša i 10 čeških/slovačkih/poljskih/rumunjskih.

iskreno, ja bi imao problema za nabrojati 10 čeških, slovačkih, poljskih, rumunjskih. trenutnih sigurno, ako rastegnemo malo u prošlost, mislim da bi uspio bez problema.  

nabrajanje nogometaša dokazuje tko ima više smisla za nogomet. Dobro

prosječni pratitelj nogometa zna nabrojat 500 engleskih nogometaša. Prvaci svaki turnir

Dobri su Rumunji, svi se sjecamo povijesnog uspjeha 98-e u Francuskoj kada su prosli skupinu. U 100 godina loptanja to im je najveci domet. Poljaci su bili treci na svijetu, njihove stogodisnje uspjehe smo presisali u samo 25 godina. Cesi su solidni ali i od njih smo bolji. Da smo imali cijelo vrijeme hrvatsku reprezentaciju (bez nacionalnog kljuca) ko zna koliko bi jos uspjeha imali uz 98-u i 18-u. Ovako su nasi morali uz sebe imati dva Makedonca, dva Slovenca, jednog Crnogorca, par Srba i Muslimana....nema od tog nista

Navijati protiv Jugoslavije onih godina je bilo nešto kao navijati protiv Hajduka danas - jednostavno su bili toliko smotani i loši da u tome nije bilo nekog velikog gušta, već po inerciji si znao da najvjerojatnije gube već u kvalifikacijama. Dječje doba mi je proletilo da se i ne sjećam neke velike utakmice te reprezentacije. Kad su se 1982. uspjeli kvalificirati na SP "bio sam veći, na stadion sam išao da se liječim" pa se nitko doma nije ni pretvarao da nam je žao zbog fijaska "državnog tima" jer sam bio dovoljno star da ne izlanem ništa u pogrešnom društvu. Pritom ne želim reći da je stav moje obitelji bio većinski među navijačima Dinama ili u Zagrebu tada, mnogi od onih koji su protiv Nizozemske 1990. zviždali na Hej Slaveni su 82. proklinjali sudiju Sorensena...  

Uzbudljivije je bilo navijati u eurokupovima protiv Dinamovih rivala, pogotovo Zvezde koja je za razliku od tragikomične reprezentacije uvijek bila goropadna u Europi i čitavih osamdesetih postojao je realan strah da će osvojiti neki europokal, što se nažalost obistinilo u Bariju, praktički u smiraj predbosmanovskog nogometa. Željezničarov pohod na Europu iz 1985. je jedna simpatična pričica koja se danas čini kao da se dogodila u srednjem vijeku - Sliven, Sion, Craiova, Dinamo Minsk i na kraju ispadanje od Videotona, danas nedovoljno za izboriti 4. pretkolo Europske lige, onda eto dovoljno za polufinale Kupa UEFA. Mislim da je tad Jugoslavija bila najujedinjenija oko navijanja za neki domaći klub u Europi jer je Željezničar imao reputaciju poštenog malog kluba koji nije slizan s republičkim partijskim strukturama poput FK Sarajeva, pa su za njega određene simpatije imali i brojni Hrvati, iako je po formaciji i klupskoj kulturi također bio ortodoksni komunistički klub. 

Rumunji su 1990. ispali na penale u osimini finala, a 1994. u četvrtini. Čudo generacija. A Steaua je 1986. bila prvak Europe.