tako je onda bilo. S 30 te jedva puste van, odigraš dvije sezone i već si za penziju. Ne možeš više... ako u te dvije godine uhvatiš sto iljada franaka, dobro je

Joooj, sjećam se da su svi na igralištu, kad je '82 bilo SP u Španjolskoj, htjeli biti Pantelić...

RIP

na igralištu: golman koji je krenuo naprijed... kud ćeš, nisi ti Pantelić... ajde se ti vrati...

odličan vratar.

španjolska 1982. je bila moje prvo sp. i odmah mi se smučila većina zapadnjačkih momčadi, prvi među njima njemci (zbog krvoločnog igranja) i španjolci (zbog krađe zahvaljujući danskoj kurvi sørensenu, preteči sundella i nishimure), gdje je pantelić obranio penal koji nije smio biti sviran (prekršaj van šesnaesterca) i onda kurva nalaže da se ponovi.

Panta je bio poznat (pored toga što je bio sjajan) i po još 2 stvari :

1. zabio gol Enveru Mariću ispucavanjem sa gola na gol

2. 80-tih branio i za RK Železničar (tada odličan rukometni klub u tadašnjoj najjačoj ligi u Evropi) - to je bio spektakl...Hala Čair je uvek bila prepuna

Pantelić se poslije ispričavao zbog tog gola koji je velikom reprezentativnom golmanu Enveru Mariću na zalazu karijere priuštio puno sprdnje diljem bivše Juge a posebno kod kuće u poslovično otrovnom Mostaru. Mada treba reći, Marić je uvijek imao reputaciju da zna popit čudan gol. 

Pripremio sam tekst u dva dijela – nekako mislim da je prikladan za temu „Nostalgija“. Odnosi se na GNK Dinamo tokom 90-tih godina, a posebice sada jer se navršava točno 23 godine od prve pobjede u LP. Donosim i kontekst tadašnjih društvenih zbivanja.

• 1. dio

 Dana 4. studenog 1998. NK Croatia (kojoj je 2000. godine vraćeno sveto ime Dinamo) ostvarila je svoju prvu, povijesnu pobjedu u tadašnjem izdanju Lige prvaka – na kišom okupanom maksimirskom stadionu pao je Porto rezultatom 3-1. Ta pobjeda bila je velik podstrek za modre (istina igrali su tu večer u bijelim dresovima), a došla je nakon pomalo neuvjerljivih rezultata kako u domaćem prvenstvu (poraz od Rijeke, remi protiv Hajduka, ispadanje u Kupu od Dugog Sela) tako i na samom početku Lige prvaka (uvjerljivi porazi od Olympiakosa i Porta na gostovanjima). Zlatka Cicu Kranjčara (P.U.M.B.) zamijenio je na klupi Velimir Zajec.

Na krilima bronce sa SP-a u Francuskoj te godine, popularnost nogometa kod nas dodatno je porasla nakon što je klub iz Zagreba po prvi puta u povijesti izborio nastup u Ligi prvaka. To je bila jedna od triju tranzicijskih sezona ovog prestižnog natjecanja budući da je trebalo povećati broj sudionika u grupnoj fazi natjecanja, ali nije se išlo odmah sa 16 na 32, nego na 24 klubova, tako da je prijelaz iz grupne faze u fazu na ispadanje riješen tako da uz 6 prvoplasiranih, u četvrtfinale su se mogla plasirati samo 2 najbolje drugoplasirana. UEFA se nije odlučila za osminu finala kao prvu stepenicu kup-faze, već odmah za četvrtfinale (sjetimo se dvoboja zadnjeg kola te sezone kad je Croatia bila u prilici protiv grčkog Olympiakosa i izboriti to četvrtfinale, ali za to joj je trebala pobjeda od tri gola razlike, što je bila zaista gotovo nemoguća misija, po onako ledenom vremenu). Podsjećam da je Ligu Prvaka osvojio te sezone Manchester United čudesnim preokretom u sudačkoj nadoknadi u utakmici protiv Bayerna igranoj 26. svibnja 1999. Nekoliko sati ranije igrano je zadnje kolo hrvatskog prvenstva, gdje je Croatia došla do naslova na vrlo kontroverzan način, nakon što je Rijeci uskraćen čisti gol protiv Osijeka zbog navodnog zaleđa.

No vratimo se na to vrijeme kad je NK Croatia žarila i palila hrvatskim nogometom. Pobjeda protiv Porta te večeri zaista je bila veličanstvena. Trener Porta u to vrijeme bio je Fernando Santos koji će sljedećih desetljeća postati apsolutna trenerska legenda, a za čuvenu portugalsku momčad nastupali su igrači poput Jardela, Joaoa Pinta ili pak Zahoviča i golmana Ivice Kralja. Srpskom golmanu zaista nije ležao maksimirski stadion jer je godinu dana ranije primio petardu u onoj legendarnoj utakmici Croatia i Partizana. No i Croatia je imala svoje adute. Uspon zagrebačkog kluba započeo je 1996. osvajanjem Kupa i prvenstva, a ubrzo je uslijedila prava dominacija. Da ne ispisujem sad sve, dovoljno je spomenuti kako je klub uživao veliku potporu kako navijača, tako i Grada, no jednako tako i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je u športskim uspjesima hrvatskih klubova ili reprezentacije vidio veliku priliku za afirmaciju male zemlje na međunarodnoj sceni, a i općenito. Složit će se mnogi, Tuđman je generirao tu i nepravdu prema konkurentima iz ostatka Hrvatske, politikom guranja sve najboljeg što je Hrvatska od športa imala u glavni grad – Zagreb. Ali to su bila druga, rekao bih i mnogo slobodnija vremena.

(2. dio)

NK Croatia je u svom sastavu tih godina imala iskusne igračke veličine poput Ladića, G. Jurića i virtuoza Prosinečkog. Također mnogi mladi zagrebački dečki su se profilirali kroz klub i postali su spremni biti lansirani u međunarodni nogomet kako bi izgradili uspješne karijere. Tu su bili braća Šimić (Dario pa zatim Josip), S. Marić, M. Cvitanović, T. Šokota, I. Bišćan te jedva punoljetni M. Mikić koji je ujedno i autor prvog Dinamovog gola u Ligi prvaka, na utakmici baš protiv Porta prije 23 godine. Navedenim igračima predviđala se velika karijera; no danas, s odmakom više od dvadeset godina, možemo utvrditi da su ta predviđanja ipak bila precijenjena i promašena. Nema se kome kaj zamjeriti; kad imate generaciju kao što je Hrvatska imala u brončanima, onda svaka sljedeća generacija nosi slast i breme istovremeno, da bude pod povećalom, pa otuda i pomalo sanjarska očekivanja. Srećom u 00-tima pojavili su se Eduardo da Silva, N. Kranjčar, Modrić, Ćorluka, a plavi inkubator je i dan-danas vrlo plodonosan.

Predsjednik kluba bio je Z. Canjuga. Kao neka vrsta produžene ruke F. Tuđmana, tada još mladi Zagorec dijelu javnosti i nije bio posebno omiljen (više iz razloga što političke potrčke kakvi god da oni bili, baš i ne vole), a dijelom je tome i sam Zlatko doprinio pomalo nespretno sročenim izjavama o navijačima. No Canjuga je odavao dojam uravnotežene osobe; i sam je bio svjestan da se mnogobrojnim Zagrepčanima (ali i velikom dijelu Hrvata) naziv Dinamo  posebno utisnuo u srca bez obzira na negativne konotacije imena proizašle iz nasljeđa omraženog komunizma. Tuđmanu isto tako nije baš bilo drago spominjanje imena Dinama, no s vremenom mu je postalo jasno da se ni ime Croatia neće utaboriti trajno, a i sam se znao našaliti na spomen imena Dinamo (ima na youtubeu onaj simpatičan video isječak kad F. Tuđman uzme nekog klinca u naručje i počne mu onako spontano očinski objašnjavati zašto da navija za Croatiju na za Dinamo). Isto tako jedan od glavnih agensa te negativne atmosfere oko imena Dinamo jest nespretno i pomalo provokatorski napravljena himna „Dinamo ja volim“  (za mene je uvreda takav tekst i pokradenu melodiju nazivati himnom, jer kako protumačiti stihove „I kolcem i lancem i bokserom u glavu udari, razvali za Dinamovu slavu“) grupe Pips Chips & Videoclips kao i grupiranje povećeg broja huligana, delikvenata i onih povodljivih koji su jedino u nasilju „pronalazili rješenje“ (zvuči poznato?) i „smisao“ svog postojanja. Trebalo je proći nekoliko godina dok se strasti nisu smirile.

U to vrijeme vršila se i obnova maksimirskog stadiona, a posao je povjeren legendarnom košarkaškom treneru, jednom od kreatora vrhunske Cibone 80-tih, ali i pioniru športskog upravljanja – vizionaru Mirku Novoselu. Ambiciozni Novosel odmah je prionuo poslu, no zalogaj se pokazao prevelikim. Reputacija M. Novosela je pala, ali rekao bih da je sve to nekako bio rezultat pretjeranih želja i ambicija da se u kratkom razdoblju dostigne svjetski standard. Poznati sindrom.

Je li bilo lopovluka i kriminala ili barem nečasnih radnji?! Pa naravno da je bilo, to nitko ne poriče. Neki akteri su bili kažnjeni, drugima se sudilo da bi ih se na kraju oslobodilo. No kao još donekle suverena i ponosna nacija daleko smo prije mogli detektirati i razlučiti sve nepoželjne pojave u društvu, bolje se postaviti, a čak je i tadašnja vlast bila po mnogim pitanjima mnogo iskrenija i fleksibilnija nego one koje će doći nakon nje, a posebice na ovu današnju. Smrću F. Tuđmana kao da je završilo to jedna epoha u životima mnogih, a započela nova epoha koja će rezultirati novim oblicima propagande, ali i gubljenju jednog prirodnog međusobnog zajedništva i stvaralaštva. Propagandni i politički pamfleti iz 90-tih tek su sjena naspram ovim današnjima. Tada smo posjedovali duh slobode koji nažalost nismo uspjeli do kraja ukorijeniti, a posljednjih nekoliko godina smo u sveopćoj tiraniji, beznađu, letargiji…