u utorak i srijedu sam bio poslovno u Ostravi. Nekoliko puta prije sam uvijek bio nesto nakratko, u prolazu, na trasi kolodvor-firma-kolodvor, te sam cvrsto odlucio da cu cijela dva dana u gradu iskoristit da konacno obidjem glavni grad Sleske. Krenulo je super, jer su prvi sastanci zavrsili vec oko 12, a sljedeci pocinjali u 4, tako da sam uzeo kolegu Poljaka pod ruku i reko ajmo se malo prosetat po centru. Moze (mozseszcz na poljskom). Opci smjer centar grada, pa cemo dalje vidjet. Jos nas upozori kolegica da se ne izgubimo, sto je izazvalo podsmjesljive izraze nas obojice jer Poljak je iz Varsave (LEGIA, Vrdoljak dobar, Lech govna, Wisla megagovna), a ja cijeli zivot zivim u megalopolisima. Za nas dvojicu je Ostrava nesto kao Koprivnica: nadji najvisi toranj od crkve, kreci se oko njega i ne mozes se izgubit ni da hoces

nakon 75 metara sam shvatio da Poljak nije bas tip za setnju jer je udario ritam kako sto najbrze doci od tocke A do tocke B. Dakle, bit ce to usiljeni mars, ok. Krenuli mi tako oko pola jedan, vani triespet stupnjeva, na ulici zive duse
nema, atmosfera gdje bi na ulicu izasli kako bi rekli u Kalkuti "only mad dogs and Englishmen". Nakon nekih pola sata dodjemo do vode Ostravice koju posten svijet naziva malo sirim potokom, ali za lokalne Ostravljane je to rijeka s velkim R. I sad ja Poljaku kazem da smo dosli do mitske granice izmedju Moravske i Sleske. Poljakova jedina reakcija: "hm, onda od sad mozemo pricat poljski". Na sto ja zakolutam ocima ma gdje vas nadjem uvijek, samo bi granice crtali i precrtavali. Dok sam tako kolutao ocima, pogled mi uhvati vrhove stadionskih reflektora: BAZALY!!! Covjece, Bazaly, tamo gdje je do prije dva mjeseca igrao Banik. Vec mi u glavi krene svirat BANIK PICO i odmah predlozim Poljaku da odmarsiramo do stadiona. OK (okzszcz na poljskom)

Zaeb je sto nismo nasli neki normalni put za pjesake kako doci do stadiona, a isprijecila nam se neka autocesta, magistrala ili tako nesto. Al nema veze, Poljak i Hrvat presutno po kratkom postupku odjebu sva upozorenja, zabrane i prometne znakove i popnemo se na autocestu/magistralu (tri trake u svakom smjeru) i krenemo pretrcavat pravo prema stadionu, pa nadjemo se na drugoj strani. Automobili pizde, trube, gume skripe od kocenja, ali nakon dramaticne pola minute eto nas zivih i zdravih pred stadionom. Vidim otvorena vrata za nekakvu dostavu (xexe, kakav danak neiskustvu!) i upadnemo unutra. Za pet sekundi smo bili na svetoj travi Bazala, dobrano spaljenoj suncem

BANIK PIČO








pazi ove zeljezne stolice na glavnoj tribini. Mora da je ludilo zimi sjedit na tome. Opalimo dakle par fotki, kad eto
neke tetke i krene ona nervozno-ljuto sto mi tu radimo. Kazem ja da smo samo dosli napravit par slika. Tetka odmah jos nervoznija i pita me jos ljucim tonom da li znamo da se nalazimo na privatnom posjedu. Eh, kako da ne znamo, pa klubovi i stadioni su privatni, nismo na Balkanu, alo tetka, koncentriraj se. Da je malo smirim, kazem da smo upravo krenuli prema izlazu. Al ne da se tetka, nabrijala se skroz i najradije bi nas nabila na kolac, spalila nam rodne kuce i silovala kucne ljubimce. Strasno smo ju razljutili. I krenemo mi van dok nas je strijeljala pogledom. Pokraj nas su prolazili neki juniori koji su jadnicki imali trening u dva. Ako svaki dan igraci Banika moraju trpit ovu nadrkanu tetku, onda nije cudno da im se ne ide na trening i da vec godinama igraju kako igraju

nakon dramaticnog i kratkog obilaska Bazala smo se odlucili vratit natrag u centar. Tamo smo nakon jos pola sata usiljenog marsiranja sjeli u prvi bric na glavnom gradskom trgu. Cigancici su se kupali u fontanama, gusteri umirali od vrucine, a Poljak i ja smo se cijedili jos satima od znoja i vrucine. Nakon zavrsetka drugog sastanka odlucih sam malo prodjirat po gradu, da bih u sedam navecer shvatio (nakon sto sam po cetvrti put prosao pokraj istog mjesta) da je grad stvarno "koprivnica". Fin gradic, ali totalno prazan i pust i nakon zavrsetka radnog vremena (za razliku od Praga koji ozivi u 17:30 kad rijeke yuppieja krenu "na drink"). Prosao sam naravno i cuvenu Stodolni ulicu, koja je valjda najpoznatija ulica u cijeloj drzavi, a sve zbog niza pubova, birceva, restorana, kebabdzinica, te naravno pizzerije Opatija i hotela Brioni. U Pragu se to izgubi izmedju desetina drugih vanjskih podrazaja, ali u Ostravi bas briju na Jadran. I glavnu buregdzinicu-cevabdzinicu-kebabdzinicu drzi neki Hrvat. Nisam se isao osobno upoznat i predat akreditacije, dzubre sam asocijalno. Za predodzbu, Stodolni ulice je nesto ko Tkalca, samo tri puta kraca i duplo uza. Sto se navijacica tice, glavna su furka stare traperice odrezane najvise moguce na tzv. dopitxnjak, duga izblajhana plava kosa do guzice i uska majcica. Nista sofisticirano, ali me likes. Kasnije navecer smo se skupili iz firme, pa smo isli jest i lokat, ali tamo nije bilo nikakvih izvanrednih dogadjaja

Ako vas put ikad povede u Ostravu onda obavezno posjetite kavanu Elektra (tramvajska stanica Elektra) - prava becka kavana usred Sleske, onako fin-de-siecle stil a la Ostrava. Bas sam se odusevio. Rekoh domorocima da takve fine kavane nema u Pragu. Mnogo im se to svidjelo