Kad čovjek razmišlja o posljednjih pola sata sinoćnje utakmice i traži razloge zašto je to izgledalo onako mučno i nestabilno prije ili kasnije dođe do samopouzdanja ili nedostatka istog. Neko je prije koji dan napisao da između potpune euforije i ludila LP, te potpune propasti leži samo jedna utakmica. To je nažalost tako, bar u javnosti i glavama igrača.
Svaki Dinamov igrač znao je da sinoć igra za ko zna koliko miliona eura kako klubu, tako i sebi. Dinamo će inkasirati minimalno 10 miliona eura ove sezone, a gdje su tek koristi koje će se dugoročno zgrabiti radi ovog plasmana u LP. Ko danas može procijeniti koliki je ukupni dobit ovog prolaska?! Niko. (u ovom slučaju ne mislim na Kranjčara)
Igrati pod tolikim teretom preteško je, posebno kad vas stalno filuju nekom pričom o proklatstvu, uroku, crnoj magiji i sl. Poznavajući naš mentalitet, a i ne samo naš (Gary Neville baš o tome piše u svojoj knjizi
Red). Da to nije tako ni Dinamo ne bi uz ime kluba imao Zagreb, već bi stajalo Aachen, Koln, Frankfurt.
Meni ovo opisuje sinoćnjih zadnjih pola sata, pa donekle i one promašaje Ante Rukavine, kojih će se hvala Bogu malo ko sjećati za deset dana, a mogli su ući u narodnu predaju i mit da je utakmica drugačije završila.
Ja bih možda drugačije mjenjao, zadržao Sammira i ne uvodio Krstanovića, ali i o tome se da diskutovati. Ovako je to samo bio jedan poraz koji ustvari i nije poraz, više neka lekcija, šamar ili opomena.
[uredio riki_mo - 24. kolovoza 2011. u 10:28]