Emil Perška- Lalec
Rijetko je kojeg igrača u bogatoj povijesti Građanskog teško ukalupiti u jedan, jedinstveni opus kao našeg Laleca. Nemoguće. Materijal za 1001 priču zagrebačkih, bečkih i pariških noći, čaši gemišta- u najboljem slučaju samo polupunih, frajli i dama visokih peta i niske suknje. Tisuće kilometara provedenih sklupčan na podu zagrebačkih lokomotiva, dok mu se pred očima još uvijek odigravaju scene netom okončane veselice obavijene gustim dimom cigara u nekoj od zagrebačko-peštanskih kavana.
Tada kontrolori nisu imali samilosti. Nije bilo telke, nitko nije znao tko si. Ak nemaš kartu, hite te van. Pa se ti snalazi. Nije bilo lako tada ni pijan biti..
Ukratko? Birajte sami.
Nogometaš. Prvak. Igračina. Zafrkant. Kozer. Domobran. Vječni student. Karikaturist. Akademik. Slikar. Boem. Novinar. Da, sve to je bio naš Lalec. I još puno toga. Po višim granama u obiteljskom stablu Slovak, pojavom i nastupom zagrebački fakin, onaj gornjogradski, u duši uvijek i zauvijek- Purger.
Ajmo početi...
Rođen je 20. lipnja 1896. u Staroj Pazovi od oca Josipa i majke Rozalije rođene Ţirotsky.
Bio je svestran napadač. Ipak, najviše je igrao na mjestu vođe navale. U ondašnjem sustavu igre to je značilo da dirigira igrom ostalih napadača, da ih hrani loptama.
(Tada je važio pojam – navalni kvintet). On je pak bio stvoren za vođu. Imao je
pregled igre. Dobru tehniku. I inteligentna rješenja u proigravanju krila ili spojki.
K tome je i sam bio vrstan strijelac. Ne visok. Mekan. Brz.
Jedan od mlađih suigrača, Hermengildo Krajnc za Laleca kaže : Je, ja sam igral nekoliko utakmica s Perškom. Mi smo se ga mladi malo bojali. Cijelo vrijeme je vikal i objašnjaval : «t Ti tam, ti tam, a zakaj tak, zakaj ne ovak.»
Kao nogometaš počeo je igrati u HAŠK-u. Nažalost, to je za nogomet bilo jedno nepovoljno razdoblje. Neko čudno vrijeme. Neki smiješni ljudi s opasnim idejama. Teško. Rat i politika nisu dali mira «haklerima».
Perška je bio veliki domoljub. I žestoki protivnik ujedinjenja Hrvatske u Državu SHS.
Ujedinjenje u Državu SHS službeno je proglašeno 1.12.1918., a već 5.12.1918. na Jelačić-placu izbija pobuna protivnika takvog ujedinjenja.
Pobuna je ugušena u krvi. U borbi protiv vojske 5. srpskog puka, domaćih orjunaša i jugo-sokolaša sudjelovao je i Perška. Dakle vojnik u kopačkama! Ili napadač s bajunetom, kako vam je draže.
.Zamislite danas špicu, doslovno s topom u nogama (ili rukama)! Koliko bi Mourinho ili Sir Alex iskeširali za takvog?
U svojoj knjizi, povjesničar Rudolf Horvat o tome piše:
"… Drugom strojopuškom zapovijedao i pod najtežim se okolnostima borio popularni jednogodišnji desetnik Emil Perška…"
U strahu od odmazde, Lalec odlazi u Beč. Na nagovor uprave Građanskog koja je otputovala po njega u Viennu, uz obećanje i imunitet od svakog progona, potpisuje ugovor s Građanskim, već dogodine.
Ovdje počinje, kako bi juventini rekli, la storia di un grande amore.
Iako ne bez komplikacija, nikako. 1920., u naletu igračke afirmacije, odlazi na Olimpijadu u Antwerpenu kao član ne-najdraže mu reprezentacije.
Pa opet odlazak.
Ovog puta, zovu francuske kuhinje u restoranima pod Eiffelovim tornjem, napikavanju lopte na obalama Seine i trima tisućinkama franaka nije odolio. Tri godine je proveo u F.C, Generauxu.
Na to razdoblje veli: «Bilo mi je krasno. Bio sam na nogometnom polju i neka zvijezda. Niš' ti Francuzi nisu tad znali.
Domaća tiraža nije ga propustila «oplesti po prstima». Pišu kako su viđali njegovu malenkost u nazočnosti ljepotica sumnjiva morala i druge, treće butelje crnog, opojnog francuskog vina.
Lalek odgovara:
-Nije bilo baš tako, ali je, slično. Igrao sam nogomet iz čiste ljubavi i uživao. Ali isto tako potvrđujem da, iako sam spavao u hotelu 100 metara daleko od crkve Notre Dame, nisam nikad čuo zvonjavu u podne.
Pa opet povratak u Građanski, 1923.
Slavno razdoblje kluba koje ostaje relativno nepoznato zahvaljujući partizanskim intervencijama u klupske almanahe i dokumentaciju.
Unatoč tome, vrlo uspješna karijera:
U Građanskom je ostao sve do 1929. Za to vrijeme osvojio je 3 državna prvenstva: 1923.,
1926. i 1928., a 7 puta bio je i prvak Zagreba (ujedno i ZNP-a): 1919., 1920., 1923., 1924., 1925., 1926. i 1928.
Za reprezentaciju Zagreba je u razdoblju od 1920. do 1929. odigrao 32 utakmice (broj postignutih golova nije točno utvrđen).
Za reprezentaciju SHS odigrao je 14 utakmica i postigao 2 gola.
O reprezentativnoj karijeri mogla bi se napistai i još jedna, posebna knjiga. Nakon bjega na Olimpijadi 1920., igrao je i 1924., u svom Parizu. Pretkraj karijere, 1928. u Amsterdamu, iako olimpijac, nije skidao dres.
Nakon sve žešćih političkih zbivanja, postaje državni neprijatelj broj jedan, barem što se beogradske publike i sportske javnosti tiče. Nakon atentata na hrvatske političke prvake u
beogradskoj skupštini, Perška je odbio dalje "reprezentovati bele orlove". Naime, za
28.6.1928. u Zagrebu je bila zakazana utakmica protiv Cehoslovačke, ali je nakon navedenog atentata otkazana.
Naknadno je dogovoren susret u Pragu za 28.10.1928. Pozive za ovu utakmicu otkazali su svi hrvatski igrači, među kojima je i Perška.
Onima kojima je bio sumnjiv (premali) broj nastupa za izabranu vrstu, evo odgovora. Ne, Lalek nije bil jedan od onih kak vjetar puše. «U Prag su me tad mogli dopeljat samo u lijesu».
Nakon karijere, i dalje uspjesi.
Virtuoz?
Završio je umjetničku akademiju, slikao akvarele i gledao mlade generacije zagrebačkih pimplera. Igrao se kistom i bojama kao nekad loptom. S vicom, šarmom.
Ilustrirao je knjigu E. Bassa: "Nepobjediva momčad" začinivši je i karikaturama igrača svoje generacije. Iskarikiral je čak i prizor opće tučnjave na igralištu (igrača i navijača) na starom Concordijinom igralištu.
U listu Večer imao je svoju rubriku: Pele – Mele, a u Športskom listu: Dribling i
šut. Piše duhovito i pomalo podbadajuće.
Bio je prvi odgovorni urednik Športskog lista (br. 1, 8.4.1928.).
Napisao je dvije knjige iz domene nogometa:
1. "Športski almanah grada Zagreba", Zagreb,
1935.
2. "Nogomet: Teorija – tehnika – taktika – training", Zagreb, 1937.
Nije loše za jednog nogo-loptaša, kaj ne? Živi dokaz da se može biti vrhunski sportaš, umjetnik i boem. Udaranje lopte glavom nije naškodilo. Tko zna. Možda se ne bi svi lovili za glavu slušajući današnje zvijezde, da je više takvih.
Možda ne bi dečki po birtijama nakon pokoje Žuje viška u nevjerici obračunavale cifre ugovora i jedan drugog uvjeravali kako su oni zaslužili barem jednu trećinu tog iznosa. Jer oni znaju razliku između genitiva i vokativa, i znaju da je Lima glavni grad Perua, ne samo nadimak klinca kojeg nakon hakla na školskom šalju da ode po loptu svaki put kad ju netko odere prek ograde. Možda. Ali jedno je sigurno. Lalec nije bio bedak, a ne,ne..
Kako ga je cijeli život pratila politika i biljeg hrvatstva, krajem rata, napokon ga je stigla ruka režima koja ga je lovila čitavu loptašku karijeru.
Po uspostavi NDH Perška je promovirao "Hrvatski vojnički revolucionarni odbor za sjećanje na vojnički ustanak od 5.12.1918."
Sasvim dovoljno za partizansko «pravosuđe».
Pri kraju rata mnogi bježe prema Austriji (Bleiburgu). Perška je opet svoj. Ostaje doma. I čeka.
Krajem rata njegova familija skončava u nekoj od «Jazovki». Za njega vele da je do zadnjeg trenutka ispred svog praga, gore na Zvijezdi, odbijao nalete «osloboditelja», istom onom strojopuškom koju je nosil i na Jelačić plac, dvajst i nešto godina ranije. Do dan danas, ne zna mu se groba.
I riječi za kraj. Njegove, iz plavog srca i purgerske duše, o svojoj najvećoj ljubavi:
"… Građanski je silan, neslomljiv. Građanski je ideja. Građanski je klub koji bi se morao makar danas stvoriti, kad ne bi postojao.
Građanski je potreban Zagrebu, jer on je pravi reprezentant hrvatskog športa. On je to bio nekada, on je to bio za najtežih vremena po hrvatski
narod, on je to i danas. Građanski će to biti i u
budućnosti…»
Legenda. Hvala. Amen.
[uredio xavice - 13. srpnja 2012. u 04:07]