Forma nije bitna, bitan je sadržaj. A on svjedoči o jednom istinskom velikanu zagrebačkog nogometa i za mnoge, najboljem našem igraču prije 2. svjetskog rata.

Kako priča počinje? Za početak, kao i svakom zagrebačkom klincu, u improviziranom okolišu i uvjetima nimalo sličnima današnjim. Krpenjača se udara po Zrinjevcu, Ilirskom trgu, Tuškancu i svim ostali primjerenim i neprimjerenim zelenim površinama. Zelenim? Ne, zelena je tada bila avangarda za igrališta i "igrališta" po čitavom gradu.

Zeleno je bila ideja, koja još dugo neće zaživjeti. Ali zato i ideje jesu posebne, rijetke, teško dostižne. U glavi svakog tko je igrao nogomet i po kiši i po snijegu. I poslije nastave i za vrijeme nje. I petkom i svetkom. I protiv malih koje si mogao dribljati i protiv velikih od kojih si dobivao batina. Ideja je vodila cilju kojeg dijele milijuni dječaka diljem planete. Ico je taj cilj debelo premašio.

Ovaj početak nije ništa drukčiji od tisuća drugih nogometnih priča u Zagrebu.

Ono što je neobično je to što Ico Hitrec, rođeni purger, nikad nije postao "purger". Ne, Ico je legenda jednog drugog zagrebačkog prijeratnog velikana. HAŠK-a, akademičara. Umjesto plavog dresa Ico je uzeo onaj crveni, i u njemu postao centarfor za sva vremena.

Jozo Matošić, ex- Hajdukov branič (ponajbolji) rekao je kako je njegova priča i karijera tim veći uspjeh što je igrao za HAŠK, umjesto Građanskog ili Hajduka, u to vrijeme ipak - dosta jačih klubova.

Zanimljivo je da ga je u HAŠK doveo brat Rudolf (kasnije kardiolog u Merkuru), koji je ni više ni manje bio - branič Građanskog!

Ipak, u 2 prijateljske utakmice 1931., protiv Rapid Vienne i Ferencvaroša, Ico će obući dres ljutog gradskog rivala i odvesti ih do 2 pobjede uz 3 pogotka. Bio je to mini presedan u svjetskoj nogometnoj povijesti, gdje rivali nagovaraju suparničkog igrača da im dođe pomoći u utakmicama protiv tada vrhunskih klubova iz najjače svjetske nogometne regije.

Nakon utakmice se čak i požalio kako ga purgerski "istok" nije dovoljno volio. Zapravo, obožavao ga je. Ali nisu mu mogli oprostiti što će ga opet morati gledati u krivom dresu.

Postoji mnogo legendi vezanih uz njegove igre, ali da počnemo s osnovama. Debitirao je sa 16 godina u momčadi HAŠK-a u porazu od Hajduka, 0:4.  Zvuči li vam 16 godina premalo?

E pa onda biste trebali znati i kako je 3 godina prije toga, silom prilika zaigrao jednu seniorsku utakmicu za zagrebačku Iliriju. S 13 godina!

HAŠK je u to vrijeme bio do bola "pimplerska momčad", očevici kažu kako su umirali u ljepoti. 

Ico je donio nešto novo - hitrinu (trčao 100 metara ispod 12 sekundi), silinu, konkretnost. Pa je tako u 600 nastupa za 
zagrebačke crvene zabio čak 400 golova! Osim toga, vrhunski dribler.

O tome najbolje svjedoči izjava Gabriela Hannota, čovjeka koji će 1955. "pokrenuti" Kup prvaka:

-Hitrec est prototype du dribbleur absolu.

ili

- Hitrec jr prototip apsolutnog driblera.

HAŠK-ovci su dribljali za zabavu - razonodu, za gušt, foru, fakinski. On - uvijek s ciljem, uvijek prema golu.

Bilo ga je zbilja teško zaustaviti. Tako je čak i veliki Hajdukov trenerski mag Luka Kaliterna, u susretima protiv Ice imao čovjeka od zadatka- Anđelka Marušića, čiji je jedini zadatak bio "ne dat mu da primi balun". Anđelko i sam priznaje- "To je bilo nemoguće. Bio je najbolji."

Od svih finesa kojima je uveseljavao publiku, dvije su ostale u posebnoj legendi. Prva je strahovito snažan šut s obadvije noge. Kad je nakon HAŠK-a otišao u švicarski Grashopper, u kup utakmici protiv Lustenaua jednim šutom je dosovno proparao mrežu (!) pa je utakmica odgođena dok nije postavljena nova, uz histeričan smijeh publike koja ga je prozvala "bombenšutom."

U jednoj prilici je čak na pitanje zašto ne izvodi penale odgovorio: "Preblizu mi je, nije to za mene!"

Ali slobodnjake je zato izvodio izvrsno.. Bombe, uvijek kroz zid ili u golmana. Čak i tako, nerijetko - u gol!

Druga je specifićan dribling koji bi koristio kada bi se našao između više protivničkih igrača. Činilo se da nema kud, a on bi tu loptu obuhvatio objema nogama i preskakao sve prepreke koje bi mu se našle na putu.

Potez je to kojeg će kasnije Latinosi prozvati "Cuauhteminha", a izvrsno izvoditi i njime se proslaviti meksički napadač Cuauhtémoc Blanco.

Njegova najslavnija utakmica u HAŠK-u vjerojatno je gradski derbi s Concordijom. Do 85. minute na semaforu stoji 2:0 za Concordiju, a onda Ico stupa na scenu i režira ludi preokret. 90. minuta, 3:2 za HAŠK!

1931. Hitrec odlazi u Grashopper. Veliki transfer, odlični financijski uvjeti. Preduvjeti za lijepu priču bili su tu, ali nažalost, vratio se dekintiran i slomljen (doslovno).

Igrao je sjajno, zabijao, osvojio i švicarski kup, a onda ga je jedne kobne subote nakon pogibeljnog starta zaradio prijelom noge. Uspio je ozdraviti, u prvoj utakmici kad se vratio postigao je 2 gola, ali za Švicarce je "to bilo to".

Rastanak? Nečastiv!

Mr. Dori, njegov trener, uz pomoć svoje žene uspješno je zatajio sav novac koji je Ico zaradio u alpskom podneblju - 200 tisuća franaka! Tada - ogroman iznos.

Budući da je završio Građevinsku školu, po povratku u Zagreb zaposlio se "na planiranju" i zaigrao u Šparti. Godinu dana kasnije, vratit će se svojoj najvećoj ljubavi - HAŠK-u i s njime postati prvak, kada se tome nitko nije nadao. I dan - danas zlatnim slovima upisano kao najveći uspjeh kluba.

U ono vrijeme bez velikih kontinentalnih klupskih ( i rijetkih nacionalnih) natjecanja, prijateljske utakmice imale su posebnu draž i naboj, jednak onim natjecateljskim. Morao si biti netko i nešto baš u tim selekcijama da bi se "čulo" za tebe. 

Ico je bio standardan član zagrebačkog gradskog tima koji će 1931. napraviti dotad neviđeni niz. Redom su padali:

Munchen 5:0, Beograd 6:1, Beč 2:1, Budimpešta 7:1, Rumunjska (koja je par dana prije tukla reprezentaciju Jugoslavije 2:4 !) čak 6:2!

Posljednja je ona i najromantičnija, pobjeda nad Madridom, 2:1.

Bila je to prva noćna utakmica na čitavom Balkanu. Pune tribine, a na golu Španjolaca jedan od najvećih golmana svih vremena - Ricardo Zamora. Nije pomoglo, Ico zabija 2 gola i donosi slavu sebi i svome gradu.

Zanimljivo je pročitati novinski izvještaj s utakmice. U njemu je dosta kritizirana igra - piše kako naši previše dribljaju i dugo drže loptu (dok ju ne izgube), dok su Španjolci mnogo pragmatičniji i mnogo više koriste pas igru.

Ovakav niz omogućio mu je veliku počast. Hugo Meisl, velikan svjetskog nogometa i trener austrijskog Wunderteama, uvrstio ga je u momčad Europe s velikanima poput Sindelara, Nauscha, Jamesa, Orsija.. Nažalost, ekipa nikad nije zaigrala skupa.

Reprezentativna karijera nije bila ni na tragu one klupske. Odigrao je samo 14 utakmica (debitirao sa 17!) i postigao 9 pogodaka. Bilo je to nezahvalno vrijeme za hrvatske nogometaše.

Diktatura, ubojstvo Radića..Sve je to kulminiralo 1930. kada su splitski i zagrebački nogometaši odbili putovati na prvo SP u Urugvaj.

Politika se uplela tamo gdje joj nije mjesto, vrata reprezentacije ostala su mu zatvorena.

1942. ova velika karijera došla je svome kraju. Ico je vozio motocikl u blizini današnje Hebrangove ulice gdje ga je udario vojnički kamion. Noga je pukla na 2 mjesta, to je bio kraj.

Život je tu odigrao jednog od svojih najsjajnijih aseva tragikomičnosti. Naime, Ico se vraćao iz Bistrice, gdje je zapalio svijeću Majci Božjoj, u strahu za vlastitu majku.

Zašto? Jer je dan prije toga svoju majku uspio ukrcati u jedan vlak kojim je rumunjska nacionalna vrsta putovala u Veneciju. U tom ratnom razdoblju, kad se hapsilo na sve strane, bio je od velike pomoći onima koji su bili ugroženi.

U Veneciji mu je majka završila u zatvoru jer nije htjela reći tko ju je poslao u Italiju. U trenutku kada ga je udario kamion, u blizini se nalazila mrtvačnica. Budući da nije bilo nikog u blizini, spremili su ga u mrtvačka kola i tako vozili bratu u bolnicu koji je vidjevši ga kako izlazi iz tih kola umalo doživio infarkt.

Nakon nogometne karijere kratko se bavio trenerskim poslom (HŠK Mladost) kao i nekim logističkim pozicijama, pa je navodno bio "jedan od onih" koji je 1945. podržao ideju da se "novi Građanski" zove Dinamo.

Večer prije nego će umrijeti (rano, prerano) od perforacije čira na želucu, bio je na večeri i zabavi kod još jednog nogometnog velikana koji je karijeru ostvario nešto južnije - Bajde Vukasa.

Osim nogometa, svirao je gitaru pa čak jedno vrijeme i stalni sportski dopisnik iz Zagreba beogradskoj "Pravdi". Nakon nekoliko kritika upućenih (putem novina) zagrebačkom savezu, zaradio je zabranu igranj mjesec dana.

Njemu u čast, Dinamo je nazvao svoju omladinsku školu. Blizu Maksimira, dobio je i svoju ulicu - prvi zagrebački sportaš koji je zavrijedio tu čast.


Za kraj , citat Ferde Vedriša, tajnik HAŠK-a o Icinom debiju:

"Je, odigrao je perfektno. Prelazil je po pet. šest igrača, kao od šale. Istina, mi smo izgubili čak 0:4, ali je HAŠK i naš nogomet dobil svog igrača broj jedan, svih vremena."