"poznam jednog momka koji mrzi svijet" idu stihovi jednog poznatog hrvatskog filozofa, a ja znam momka koji se kao klinac zarazio engleskim nogometom

pazi, nije to bilo kao danas da mozes pratit u detalje svoj nogometni klub, da na twiteru pratis vijesti iz sekunde u sekundu, da se dopisujes s igracima iz kluba preko Fejsbuka i slicno. Mozes pogledat svaku utakmicu svojeg kluba, utakmice rezervne momcadi, U19, trening, konferenciju za novinare, ma sve... onomad se radilo o rudimentarnom pracenju u punom smislu rijeci: tv bi tu i tamo pustila utakmicu nekog engleskog kluba u europskim kupovima (nekad davno je jugoslavenska tv pustala finale FA kupa, ali osamdesetih se od te prakse odustalo ), pratio se "Evrogol" (golovi s utakmica srijedom - tada su se europske utakmice igrale iskljucivo srijedom) i to bi uglavnom bilo to. Tri puta godisnje bi u sportskom bloku nakon Dnevnika bio izvjestaj u stilu "preko eurovizijske razmjene smo dobili golove iz utakmice 28. kola engleske lige Liverpool - Crystal Palace"... ja sam se uvijek pitao da li sad u ovom istom trenutku neki Englez preko te cuvene eurovizijske razmjene prati golove s utakmice 28. kola jugo lige Vardar - Rijeka...

danas ljudozderi u prasumama Amazone imaju vise sansi pogledat nesto konkretno od engleskog nogometa od nas osamdesetih. Medjutim, i to malo je bilo sasvim dovoljno da ostanem zacaran: engleski nogomet je pruzao sliku kako bi pravi nogomet trebao izgledati... stari velicanstveni stadioni, fanaticna publika, navijaci metar od terena, najbrzi moguci put od svojeg gola do protivnickog, snaga, silina, borbeni duh, fair play... kad bi kontinentalne momcadi dolazile na Otok, prvo pravilo je bilo prezivjet pocetnih 20 minuta totalnog jurisa, na terenu i na tribinama. Cijela Europa se plasila tog x-faktora

QPR tuce Partizana 6:2 u Londonu. Kad je Dragan Mance dao ONAJ gol. Ja sam utakmicu gledao u soku jer sam po prvi put vidio da netko ima horizontalne pruge na dresu

i sto se desi: pocnes gutat sve clanke u novinama o engleskom nogometu, izrezujes i cuvas u specijalnoj ladici. U Sportskima izvjestaj iz lige ponedjeljkom, tablica se prati iz kola u kolo. Bolje znam kako stoji Norwich nego kakve ocjene imam iz matematike. Odes u Trst i kupis neke novine na engleskom - ne znas jezik - nema veze, srcu se prve rijeci. Onda otkrijes da se u Trstu prodaju i VHS-kazete s recimo Evertonovom sezonom 1985-86 - to je bilo kao otkrice eliksira mladosti. Tu i tamo Sprint i Tempo napisu nesto o Englezima i to se pobozno pratilo, izrazivalo i cuvalo

onda je televizija pocela pustat satelitski program: jednom sam markirao iz skole jer je na nekom zimskom dvoranskom turniru igrala Aston Villa protiv Partizana. Bio prijenos na Eurosportu. Dodjem ja prerano doma iz skole i pita me stari otkud ti, kazem ja kulerski kao da je to nesto najnormalnije na svijetu: pa igra Aston Villa. Ej, Aston Villa na televiziji! (nema veze sto je mali nogomet). Onda je Screensport poceo prenosit englesku ligu (jednu utakmicu tjedno) i to je bilo ludilo. Cijeli tjedan se organizirao po toj utakmici. Jedan od mojih prvih junaka je bio Niall Quinn. I njegov kolega iz reprezentacije Tony Cascarino. Par godina kasnije sam gledao sazetke na nizozemskom kanalu Veronika 5, naravno s nizozemskim komentatorom. Onda sam nagovorio doma da kupimo mi svoju satelitsku antenu (najbolja investicija u zivotu!). I tu se vec gledalo svasta. Zaeb je bio sto je Sky Sport bio kodiran, ali nije bio kodiran teletekst: svaki klub je imao svoju stranicu i svaki dan je o svakom klubu izaslo po dvije-tri vijesti. Uvjeren sam do dan-danas da me nitko ziv ne moze tuci u nekom kvizu znanja sto se tice engleskog nogometa u razdoblju recimo 1990-96. Teletekst na Sky Sport, to je to. Na Sky News su imali komentar kola s Allanom Mulleryjem, to se pratilo pobozno

u zimskoj pauzi 1994/95 je dosao Nottingham Forest u Zagreb odigrat prijateljsku utakmicu protiv Dinama. Bila zima, ja sam imao nogu u gipsu, neka komplicirana operacija, ali propustit Forest se nije smjelo i ja sam na stakama otisao na Maksimir. Ako se dobro sjecam, onda su za njih jos igrali Stuart Pearce, Roy Keane i naravno veliki Stan Collymore. Dobili su 2:0, pokupili lovu za dolazak i prvim avionom se jos iste veceri vratili u Englesku

onda sam cuo da se na crno moze kupit kartica za Sky Sport i da kosta 500 maraka. Ja sam cijelo jebeno ljeto crncio ko magarac preko studentskog servisa da zaradim taj novac i da si mogu kupit karticu. Na kraju nisam uspio naci nikoga tko bi mi s tim pomogao. Lovu sam spiskao tako da sam opet otisao u Trst i potrosio sve na engleske novine, casopise i VHS kazete s nogometom

volio sam i nepobjedivi Liverpool osamdesetih (kad narastem, imat cu brk kao Ian Rush) i Chelsea (moj prvi sal je bio od Chelsea, a CFC je bio furka medju tada mladim BBB) i Everton Howarda Kendalla kad ih je Heysel sprijecio da poharaju kontinent. Kad pocinjes biti huligan, uzor su ti Englezi, a ne stajaznam Nijemci ili Talijani. Volio sam i Grahamov Arsenal... kasnije i Leeds Howarda Wilkinsona s meni najboljom utakmicom koju sam ikad vidio (prvo kolo LjP 92/93, Leeds - Stuttgart 4:1 - Strachan+Cantona+Lee Chapman+Gary Speed). Sheff W s "protjeranim" Ronom Atkinsonom... svi u razredu su navijali za Barcu u finalu KPK ´91, osim mene, koji sam bio za ManU... pa odiseja Grahamovog Arsenala u Europi (Ian Wright + legendarna obrana Seaman na golu. Adams-Keown/Bould stoperi. Dixon i Winterburn na bokovima. Kad narastem, imat cu loknice ko Ray Parlour. Jbga, danas vise licim na Johna Hartsona) i osvajanje Kupa kupova protiv Parme kao potpuni underdog, pa poraz sljedece godine od Zaragoze (Nayime, jebem ti sve po spisku) kao totalni favorit... vidio sam svaku njihovu europsku utakmicu. Tko se ne bi sjecao dramaticnog polufinala sa Sampdorijom? Jugovic i Mihajlovic promasuju penale. Prvu utakmicu engleskog prvaka nakon Heysela je odigrao bas Arsenal ´91 i unistio becku Austriju 6:1. Koja momcad je istrcala u neobicnim prugastim zeleno-plavim dresovima? Leeds u Monacu. I ubio ih Tony Yeboah. Ratne '91 igra Hajduk s Tottenhamom i brani 1:0. Pravilo: ne primit gol u prvih 20 minuta. Naravno da su u 15. minuti gubili 2:0

Pa drama s Hoddleovim Chelseajom (+Gullit) i njegovim putem kroz Kup Kupova 1994/95. Do posljednjeg trenutka sam se nadao da ce neki od 100 satelitskih programa prenositi polufinale protiv Zaragoze, ali nista. Morao sam se utjesiti koncertom Laufera u Kulusicu iste te veceri, ali sam cijelo vrijeme mislio na to hoce li stici 0:3 iz prve utakmice. Pa Ardillesov Tottenham (Klinsmann, Popescu, Dumitrescu) i njegov uobicajeni rezultat 3:4, 4:3... Pa Keeganov Newcastle (Shearer, Les Ferdinand) ... igraju protiv Athletic Bilbaoa i po sansama u prvom poluvremenu trebaju vodit 10:0. Utakmica zavrsi 3:2 i naravno u revansu ispadnu nakon 0:1. Onda je OTV poceo s pracenjem engleske lige i prva utakmica koju su prenosili je bila Newcastle - Tottenham 7:1

sezonu prije su prenosili finale FA kupa, Everton - Man Utd 1:0 (Paul Rideout). Za Everton je jos uvijek branio Neville Southall, iz onog sampionskog Evertona sredine osamdesetih. Finale kupa ´94 ManU - Chelsea 4:0 sam gledao na ORF-u. Bila je totalno negledljiva slika, pola ekrana je snijezilo, ali ja sam sve stoicki istrpio

onda se sve otvorilo: Euro '96 sam proveo na meni vec tada legendarnim stadionima i gradovima. Kasnije se islo s Dinamom i u Newcastle i u Manchester. Televiziju je polako preplavila engleska liga, pocelo se prenosit non-stop. Danas imas sve utakmice na TV. Poceo je polako i internet. Jedna od prvih stvari koje sam ukucao u trazilicu je svakako bila "premier league"


stoga je ovo topic za sve nas inficirane engleskim nogometom. Cheers!