predbožićno vrijeme 1992. Ja ispod klupe za vrijeme zemljopisa listam Sporcke, a tamo se Tomo Židak sprema u Sevillu na tekmu Sevilla - Real
u Sevilli Maradona i Šuker, na klupi Carlos Bilardo, trener svjetskih prvaka iz 1986. Kombinacija Bilardo - Maradona koja je morala uspjeti. Židak danima u Sevilli, svaki dan šalje svoje legendarne životopisne izvještaje, intervjui s Maradonom, Šukerom, Bilardom
dobila Sevilla 2:0, Šuker dao gol, a Židak završava izvještaj rečenicom: "zapamtite jedno novo ime. Novi opaki Argentinac. Diego Simeone"
za Real su taj dan igrali Prosinečki, Ivan Zamorano, Rafa Vazquez, mladi Luis Enrique. Paco Buyo naravno na golu
godinu i pol kasnije, Argentina s Maradonom i Simeoneom u Zagrebu, Basile na klupi, spremaju se za SP. Argentina tada jaka ko zemlja, dvije uzastopne Cope, ali onda ih je pregazila Kolumbija 5:0 u Buenos Airesu, stisnut je panic button i odlučeno je da se opet pozove Diego. 0:0 na kišnom Maksimiru, a ja uživo gledam ne samo ovu trojicu, već i Batistutu, Abela Balba, Caniggiju, Nestora Sensinija, Redonda, Jose Chamota... i malog Ariela Ortegu, jednog od 20 Argentinaca koji su bili proglašivani nasljednicima Dijega. Maradona na Draženovom grobu, a Basile se vozikao tramvajem po Zagrebu jer su ga u Buenos Airesu ukinuli nekoliko godina prije, pa mu je nedostajala vožnja tramvajem
još godinama se spominjalo kako će Hrvatska odigrati prijateljsku s Argentinom na Bomboneri jer su nam dužni jednu utakmicu, a ja sam se svaki put naježio na tu pomisao. Bombonera, papirići padaju, računao vremensku razliku kada bi mogla početi utakmica... bit će valjda jednom...
[uredio ian wright - 25. studenog 2020. u 19:55]