RIP

znači otvorili su Sjever, pa čak i pristup terenu? Jako lijepo!

Otvorili sjever i pustili Boyse na teren. A nakon toga cak i na klupskim stranicama osvanuo pozitivan tekst o ovoj akciji Boysa.

U normalnom klubu ovakav odnos kluba prema navijacima je svakodnevica.

A mi smo dosli do toga da je trebala umrijet jedna od klupskih legendi da bi dobili barem mrvicu postovanja od kluba.

Sve skupa tuzno.

A ova slika sjevera koji gori u mraku je cudesna i ostaje zauvijek u sjecanju.

Jos jednom hvala Jozi na svemu.

On je bio pravi navijač, igrač i trener Dinama. Otići će bagra a ti će Joža sa neba gledati svoj pravi DINAMO...
Počivao u miru...

prošo jurjevskom prije sat-dva. nisam na prvu uopće skužio čemu te svijeće, al sam se brzo sjetio... legenda, kad ga konsenzulano isprate na ovakav način, znaš da se radi o velikom čovjeku. rip
edit: slika se mora otvoriti u novoj kartici da bi ju vidjeli cijelu.

Nema više našeg Jože.

Samo nekoliko dana nakon što smo se prisjetili neprežaljenog Dražena, nedugo i nakon iznenadnog odlaska Joje Turine u dalekoj Švedskoj, u nedjelju nas je zatekla najgora moguća vijest.

Teško nam se pomiriti s bolnom istinom da ga više nikada nećemo vidjeti na Dinamovoj klupi. Da neće biti njegovog trećeg mandata, naše zajedničke “treće sreće”.
Skandirati ćemo njegovo ime još puno puta ali nikada nam više neće mahnuti na ono naše: “Jaaavi seee !!!” Falit će nam to… Jebeno će faliti!
Još uvijek ne možemo vjerovati da je onaj njegov nezaboravni dolazak pod naš Sjever, svjestan da će ga “ono” smijeniti, 31. listopada 2006. nakon pobjede protiv Rijeke 1:0, bio ujedno i posljednji, oproštajni… Zadnji u njegovom ovozemaljskom životu. Možda Joža, možda ipak ponovimo sve to u nekom boljem svijetu. Možda…

Naša grupa proživljava najteže trenutke svoje dvadesetsedmogodišnje povijesti. Početak naše agonije započeo je upravo nama neprihvatljivim tjeranjem trenera kojeg smo voljeli, kojem smo vjerovali, u čijem smo djelu uživali. Taj čovjek je uistinu bio JEDAN OD NAS.
I 13. svibnja 1990. kada je pomagao našim dečkima na terenu, i tijekom devedesetih kada je uvijek otvoreno i javno govorio- DINAMO, pa sve do aktualnih vremena u kojima posebno zvoni sada već mitska rečenica: “Jesam li veći kockar ja koji sam prokockao vlastiti novac ili neki koji su prokockali Svetinju, osmjeh djece i radost navijača!”.

Da, to je bio Josip Kuže! Gospodin, Trener, Dinamovac!

Naša agonija nažalost i dalje traje, ne nazire joj se kraj, a nedjeljna vijest najgora je moguća “sol” na otvorenu ranu. Godine su loših vijesti.

Kada već spominjemo tih naših dvadeset i sedam godina, nedavno smo ih proslavili zajedno, kao ekipa. U jeku slavlja stigla je najdraža i najiskrenija čestitka – izravno iz bolnice! Iste one u kojoj je u nedjeljno poslijepodne izgubio svoju najtežu tekmu. A godinama ih je u istom terminu dobivao! I to kako dobivao!

Kada smo ga posjetili ove zime u Zajčevoj, nedugo nakon što je objavio da boluje od teške bolesti, rekao nam je svoju, nažalost i posljednju želju vezanu za Dinamo: “Ajmo napravit ponovo atmosferu, ajmo dić’ grad na noge, ajmo ponovit ’89. i 2005.! Al’ samo vi to možete pokrenuti, kao i onda! Vi ste ta snaga Dinama!”.
Rekli smo mu da živimo za to, za taj dan, ako dragi Bog da s njim ponovo na klupi i bez…
Pružio nam je ruku svima i rekao: “Ajde dečki, ne brinite se, bit će sve OK!” Eto, nažalost nije…

Svaka riječ, svaka rečenica u ovim je trenucima zapravo suvišna, besmislena i samo dodatno pojačava tugu.
Najteže je zasigurno Jožinim najbližima i naravno da suosjećamo s njima u ovim trenucima nenadoknadivog gubitka.

Ali Josip Kuže je bio, jest i zauvijek će biti JEDAN OD NAS! I mi smo Njegova obitelj! Mi smo njegov voljeni – DINAMO!

Dragi naš Josipe,

Otišao si nam te sunčane zagrebačke nedjelje i kao što kaže pjesma – neće nas bez tebe veseliti utakmice nedjeljom, ali obećajemo ti – tvoju želju ćemo ispuniti!
Jednog dana kada…

Pokoj vječni pronađi u Gospodinu! I po posljednji put – HVALA TI ZA SVE!

Zauvijek tvoj Sjever.